Puno more kontejnera
5. siječnja 2019
Po morima već plove brodovi koji mogu nositi i preko 20.000 kontejnera i čitavo svjetsko gospodarstvo se još jedva može zamisliti bez tog oblika prijevoza: čak i roba koja se nekoć vozila kao rasuti teret se danas često prevozi u kontejnerima. Jer i kod soje ili žitarica su prednosti takvog prijevoza goleme: kupac će dobiti točno onu robu koju je proizvođač strpao u čeličnu kutiju, zajamčene količine i kvalitete. Ne trebaju mnogi radnici koji će tovariti i istovarivati brod, dizalica će kontejner staviti sa broda na kamion koji će robu dovesti ravno naručitelju.
Ali i u ovom udesu na brodu MSC Zoe se pokazuju i golemi nedostaci tog oblika prijevoza: čak niti kapetan i posada broda ne zna, što to oni nose. Teoretski, dužnost špeditera je prijaviti ako je u kontejneru oružje ili opasan teret, ali u praksi posada jedino zna odredišnu luku kontejnera, težinu i možda tek još da li treba posebni postupak – ako je to na primjer kontejner sa hlađenjem.
Što je uopće u moru?
Utoliko ne treba osobito čuditi što zapravo nitko ne zna točno, što se to nalazilo u 277 kontejnera koji su ispali sa broda švicarske kompanije MSC Zoe: 395 metara dugačak brod je trenutno na vezu u Bremerhavenu i pokušava se prema kontejnerima koji su ostali na brodu – njegov kapacitet je 19.224 standardna kontejnera - otkriti kojih više nema i što piše u deklaracijama o njihovom sadržaju. Ali isto tako nije rijetkost da su te deklaracije „kreativno" pisane – bilo da se hoće uštedjeti na carini ili na troškovima transporta ako je riječ o opasnom teretu.
Na brodu su naravno i istražitelji koji pokušavaju otkriti, što se dogodilo: Sjeverno more po zimi nipošto nije bezopasno, ali takav gigant kao što je MSC Zoe je građen da izdrži i opasnije more. Kako se moglo onda dogoditi da izgubi tolike kontejnere? To u međuvremenu zanima i državno odvjetništvo Nizozemske koje također vodi istragu.
Zapravo, niti to nije osobito čudno, tvrde stručnjaci: kontejneri se smještaju u „šinje" koje ih dodatno stabiliziraju i povrh zatvarača koji postoje na samim kontejnerima. Može biti da sve mjere osiguranja tereta više nisu bili postavljene na tih „par milja" do luke gdje onda treba što prije istovariti teret – ali more je opet imalo svoje planove kad će podivljati. Njemački političar SPD-a i bivši lučki zaposlenik Bremerhavena Uwe Schmidt podsjeća i na zakon poluge koji smo svi mi učili u školi: sila puta krak. „Osam kontejnera naslagati na palubu jedan na drugi, to je još prije deset godina bilo potpuno nemoguće. To čini i mnogo složenijim pitanje stabilnosti brodova, ali i pitanje osiguranja tereta."
Na tisuće kontejnera na morskom dnu
Ukratko, kad se par kontejnera počelo rušiti u more, za sobom su kao domino-kocke povukli i ostale. 277 kontejnera odjednom - to je mnogo, ali je to sitnica u usporedbi koliko se kontejnera svake godine gubi u morima. Hans-Werner Monsees, zapovjednik njemačke službe za havarije na moru (Havariekommando) tvrdi kako svake godine „preko 10.000" kontejnera završi u vodi.
World Shipping Council (WSC) pak prema upitu brodskih prijevoznika objavljuje mnogo skromniji, ali ipak zastrašujući broj od 1.582 kontejnera koji su od 2008. do 2016. svake godine u prosjeku ostali u moru. Zapravo, taj broj onda sadrži i kontejnere koje je progutalo more i kad je potonuo čitav brod: tako je rekordna godina bila 2013. sa 5.578 izgubljena kontejnera jer je u Indijskom oceanu potonuo MOL Comfort. Obzirom na broj kontejnera koji se prevozi morima, WSC ukazuje da je mogućnost tako izgubiti kontejner ipak sićušna: oko 0,001%.
Ovako ili onako, nije sporno kako je već na tisuće kontejnera završilo u morima. Oni definitivno nisu konstruirani da izdrže morske valove pa su tako neki razvaljeni, ali neki su još uvijek zatvoreni – sa tko zna kakvim sadržajem. Pogotovo u razmjerno plitkim vodama gdje je MSC Zoe izgubio svoje kontejnere, to nipošto nije bezopasno: na njemački otok Borkum je more nanijelo i tridesetak televizora i drugih kućanskih aparata, ali i na kilometrima obale je mnoštvo drugih predmeta i ambalaže iz desetak kontejnera koliko je vjerojatno dospjelo u njemačke vode.
Sretni i manje sretni nalaznici
U takvom slučaju, nema malo primorskih zemalja gdje još uvijek vlada načelo: sve što donese more pripada onome tko to nađe - konačno, sve će to ionako platiti osiguranje. Ali u Njemačkoj to pravilo – ne vrijedi. Nalaznik ima pravo tek na nadoknadu, baš kao kad je našao novčanik na cesti.
U Nizozemskoj pak nalaznik može zadržati nađeno – ako kontejner nije još zatvoren. Ali u ovom slučaju to nije niti bezopasno: na nizozemskom otoku Ameland je dosad nađeno oko 130 tona koječega na oko pet kilometara obale, a i na otok Schiermonnikoog je more nanijelo svašta, između ostalog i vreće sa dibenzolperoksidom. Zato je tamo već stotinjak vojnika nizozemske vojske koji još traže sadržaj koji bi mogao biti opasan za okoliš. Kako se pretpostavlja, najmanje dvadesetak kontejnera je završilo u nizozemskim vodama.
Udes koji se dogodio sa teretom MSC Zoe je osobito njemačke političare stranke Zelenih i aktiviste za zaštitu okoliša naveo da opet otvore staro pitanje: zašto ne uvesti obavezu da kontejneri koji prevoze opasan teret moraju biti opremljeni uređajem koji će otkriti njihov položaj, kako na površini tako i pod morem? Tehnički, takvi uređaji postoje, a to pitanje se postavilo i kod sigurnosti država i luka nakon terorističkog napada 2001. No, takav propis nije nipošto lako provesti: Udruga brodskih prijevoznika broji članove iz 170 zemalja koji svi trebaju prihvatiti takvo rješenje.