Hosein se pretvara kao da će povraćati i onda se smije. Mladi vozač taksija u Teheranu nam pokazuje golemi crno-bijeli plakat s kojeg nas mrgodno gleda iranski vjerski vođa Ali Khameini. Par metara iza plakata je gigantski mauzolej sa zlatnim kupolama gdje je sahranjen njegov prethodnik. No casinos, no disco, no alcohol – not good – kaže nam na engleskom kako ga je nekako naučio. Sve to zaslugom onoga tko leži pod tim zlatnim kupolama, Ruholaha Homeinija, na Zapadu znan kao Ajatolah Homeini. Otkako je poveo islamsku revoluciju prije četrdeset godina, Iran je postao zemlja gdje islam i vjera imaju glavnu riječ.

Istovremeno, to je postala zemlja o kojoj se na Zapadu misli samo loše. Ne samo u medijima, nego smo to vidjeli i u reakcijama prijatelja i obitelji kad smo im rekli da idemo u Iran. „Pa što ćete tamo?" „Jeste li poludjeli?" „Tamo je opasno!" To smo čuli nebrojeno puta. Ali ja i moja prijateljica Ana smo odlučili da krećemo. Preko interneta nije bio nikakav problem i u toj zemlji organizirati Couchsurfing – smještaj u privatnim domovima tamošnjih obitelji. I to makar je to u Iranu – zabranjeno kao i mnogo toga drugog.

Što prije iz Teherana

Naš prvi dojam Teherana je bio da je – iscrpljujući. Metropola od gotovo 9 milijuna stanovnika, slikovito smještena na podnožju planina Alborza puca po svim šavovima. Zakrčene ulice, prljav zrak, putovi dugački. Već nakon dva dana nam je bilo dosta i krenuli smo prema jugu.

Oko 200 kilometara južnije leži Kašan, prekrasni stari grad na rubu središnje pustinje Irana. Za razliku od glavnog grada, ovdje sve žene nose čador. Imala ga je i naša domaćica Bita kad nam je otvorila vrata, ali ga je skinula čim smo ušli.

„Manji gradovi u Iranu su još uvijek konzervativni i religiozni", objašnjava nam. „Zapravo je nemoguće izaći na ulicu da nosite samo maramu preko kose." Po prvi puta shvaćamo koliko je zemlja podijeljena: s jedne strane su mladi, s druge stari. Konzervativni i liberalni, vjerski zatucani i okrenuti prema svijetu, urbani i ruralni, obrazovani i neobrazovani... Dok nam Bita to objašnjava, priznaje da nije optimistična: „Čak i ako padne ovaj režim, ne znam kako će ova zemlja naći put u zajedništvo." Zato i ona, kao i mnogi drugi, razmišlja otići iz domovine.

Bita je bila odlična domaćica, gotovo majčinski nas je gostila makar je samo nekoliko godina starija od nas. Bilo nam je vrlo ugodno i rado bi ostali, ali smo željeli dalje, u Isfahan.

„Dobrodošli u Iran"

Taj drevni trgovački grad se s dobrim razlogom zvao „Pola Svijeta". Jer tu vam se čini da možete dobiti baš sve što uopće pomislite, iz svih krajeva svijeta. Oko golemog Trga Imama – jedan od najvećih na svijetu – je naizgled beskrajna mreža tržnica i štandova gdje se može kupiti sve. Kao i svugdje drugdje u Iranu, gostili su nas kao kraljeve. Opet i opet su nas pozdravljali ljudi na ulicama kao da smo prvi turisti koje su vidjeli u životu. „Dobrodošli u Iran", čuli smo nebrojeno puta. Već nas je zahvatila euforija od ove srdačnosti.

U muzeju nam je prišao Ali: tridesetak mu je godina i dolazi iz Širaza, grada nedaleko od Isfahana. Dogovorili smo se tamo naći s njim slijedeći dan. Ponosno nam je pokazao svoj rodni grad i pokazao nam je impresivne ostatke drevne Perzije, Perzepolisa i Nekropolisa. Satima smo razgovarali i pričali o Njemačkoj i Iranu.

Nikad nije spomenuo iranskog vrhovnog vjerskog vođu Khameinija imenom, ali nam je mnogo govorio o tom „ludom ajatolahu". „Svaki dan on i njegovi sljedbenici propovijedaju o zlom Zapadu. Ali šalju svoju djecu na sveučilišta na Zapadu, kad obole onda se idu liječiti tamo, ne ovdje", kaže nam Ali.

Najviše bjesni kada govori o iranskoj Revolucionarnoj gardi koju zove Sepah (pun perzijski naziv im je Sepâh-e Pâsdârân-e Enghelâb-e Eslâmi, Vojska čuvara Islamske revolucije). To su lopovi, kriminalci, gore nego mafija u Italiji. „Oni vladaju svime: naftom, građevinom, bankama, svime. Postaju bogatiji i bogatiji, dok milijuni Iranaca tonu u siromaštvo", žali nam se. Razmišlja li i on otići? „Naravno! Da moja obitelj nije tu, već bi davno otišao. Ali ne mogu ih samo tako ovdje ostaviti."

Vruće, vrelije, Dašt-e Lut

Stali smo još uz jezero Maharlu, ružičasto slano jezero pored Širaza. Ali je nabio glasnu muziku u svom starom Peugeotu i pokušali smo plesati tradicionalne plesove juga Irana. Onda smo satima vozili kroz prekrasnu pustoš pustinje prema istoku dok nismo stigli u Kreman. Bili smo na rubu suza dok smo se opraštali, ali naš slijedeći domaćin je već stajao na vratima i čekao nas s večerom.

Fatemeh i Muhamed su čudan par. On je povučen, skoro stidljiv, a ona otvorena i susretljiva. Fatemeh nas je odvela u okolicu, u mali grad Mahan. Tu smo prošli kroz možda najljepši vrt u Iranu, vrt Šazdeh Mahan što znači Prinčev vrt. Brzaci nedalekih planina teku u kaskadama iz povijesne zgrade gdje je princ Kadžara vladao u 19. stoljeću u toj oazi usred pustinje.

Usprkos osvježavajuće okoline, bilo nam je sve teže trpjeti vrućinu. Pogotovo je moja prijateljica Anna trpjela pod maramom i dugačkoj odjeći. Postalo je još vrelije nakon dva sata vožnje kad smo stigli u Dašt-e Lut, najvreliju pustinju na svijetu. 2005. je ovdje izmjerena temperatura tla od upravo nevjerojatnih 70,7 stupnjeva Celzijusa! Čim prijeđete planine, postane neizdrživo vruće. Sve je suho dok pogled seže. Kao iz ničega se uzdižu pješčane formacije iz beživotnog tla. Čini nam se kao da smo na drugoj planeti. Na žalost, nismo izdržali predugo diviti se toj jedinstvenoj prirodi jer nas je vrućina ubijala.

„Popravite maramu, vidi se kosa!"

Nakon kratke stanke u starom pustinjskom gradu Jazdu smo noćnim vlakom krenuli u Mašhad, najsvetiji grad Irana i rodni grad sadašnjeg vjerskog vođe Ali Khameinija. Ovdje hodočasti 20 milijuna ljudi svake godine. Mole se na grobnici imama Ali Reze, potomka Muhameda koji je posebno svet za šijitske muslimane. Osjećali smo se tu kao potpuni stranci. Prvi puta smo doživjeli susret sa zloglasnim „Čuvarima revolucije"  koji su Annu, prijateljski ali veoma odlučno upozorili neka bolje postavi maramu i pokrije svu kosu.

Grobnica je doista impresivna, ali nismo htjeli dugo tu ostati. Ipak, naši domaćini Fatemeh i Mejsam su nas uvjerili da ostanemo. Posjetili smo planinsko mjestašce Kang koje je staro oko 3.000 godina i izašli van na večeru. Naravno, nije bio služen alkohol – makar smo vidjeli da mnogi Iranci redovito piju i uvijek iznova su nas u kućama nudili vinom.

Pitali smo Fatemeh kako to izgleda odrasti u gradu toliko opsjednutim vjerom i konzervativnim mišljenjem. „Ono što me najviše smeta jest da su tu zabranjeni koncerti. Uvijek moram voziti satima do slijedećeg mjesta kako bi čula moje omiljene pjevače." Ali mnogo toga se mijenja, kao i svugdje u Iranu, kaže nam mlada žena. „Danas imamo internet i možemo razgovarati po socijalnim mrežama. Vlada blokira pojedine adrese, ali uvijek ima načina da se dođe i do njih."

Zatekla nas je „svjetska politika"

Naše posljednje dane u Iranu, nakon svih pustinja i toliko gradova, htjeli smo provesti u zelenilu. Samo malo turista dođe do Golestana, makar je samo osam sati vožnje od Teherana. Za tu golemu zemlju to znaöi kao da je iza ugla. Smjestili smo se kod Hoseina i Ferešteh i opet smo se od prvog trenutka osjetili i više nego ugodno. Savjetovali su nam da posjetimo grobnicu Kalida Nabija na granici prema Turkmenistanu. Mislili smo da će to opet biti neki veliki mauzolej, ali zapravo je to bio odlazak u beskrajni krajolik zelenila i sivkastih brda koji vas doslovce ostavlja bez riječi.

Iran ipak nije zemlja u kojoj samo možete uživati u prirodi. Ekonomsko stanje Iranaca je preživljavanje iz dana u dan, djelomice i zbog sankcija koje su SAD još pooštrile. Dok smo planinarili brdima Golestana, američki predsjednik je u regiju poslao nosač aviona i bombardere, a Iran se povukao iz nuklearnog sporazuma. Sve je izgledalo da je rat na pomolu. Već i zbog toga nam je bilo teško oprostiti se od Hoseina i Ferešteh.

I na kraju: Do viđenja...

Par dana kasnije u avionu koji nas je vozio nazad u Njemačku ipak smo odahnuli. Posebno Anna koja je nakon tri tjedna mogla skinuti nesretnu maramu. Ali oboje smo bili sigurni u jedno: doći ćemo opet. Jer Iran je prekrasno odredište koji stvarno ima sve: tisuće godina staru kulturu i arhitekturu, prirodu koja vas ostavlja bez daha i najgostoljubljivije ljude koje smo ikad sreli. A makar se Iran čini kao strana i zatvorena zemlja, to je zemlja koja se ne mora zaobilaziti. Prije bi se reklo da je to zemlja u kojoj putnik može steći prijatelje koji će to biti do kraja života.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android