Više se ne rukujemo, lica skrivamo iza zaštitnih maski ili se jedni drugima sklanjamo s puta. U borbi protiv koronavirusa trenutačno su izvan snage stavljena mnoga pravila. Žrtvuje li država naše slobode? Što duže traju mjere za suzbijanje pandemije, to je glasnija prepirka oko toga koliko su one opravdane. Jedno je sigurno: koronavirus može biti smrtonosan i sve se više širi. Lijeka i cjepiva još nema.

Nedavno se bavarski premijer Markus Söder izjasnio protiv „preuranjene rasprave" o izlasku iz kriznog modusa. Njegov kolega iz pokrajine Baden-Württemberg Winfried Kretschmann je obećao da će se nakon korona-krize sva prava na slobodu „radikalno ponovo uspostaviti – tako kako je prije bilo". No Hans-Jürgen Papier, bivši predsjednik Saveznog ustavnog suda, već je izrazio bojazan u listu Süddeutsche Zeitung da prijeti „erozija pravne države" ako „ekstremni zahvati u slobodu svih" još duže potraju. On ističe da politika i uprava uvijek iznova moraju preispitivati jesu li moguće blaže mjere.

Zakonodavstvo i pravosuđe moraju biti budni

Biskup Franz-Joseph Overbeck iz Essena kaže da su mnogi građani shvatili i prihvatili da apeli nisu dovoljni i da država radi zaštite općeg dobra mora djelovati svojim redarstveno-političkim instrumentima. „Ako država to dobro obrazloži i ne uvede trajno, onda je to u redu", objašnjava Overbeck u razgovoru za Deutsche Welle. „Istodobno je nužno budno zakonodavstvo, a i budno pravosuđe, da politika zna kada treba ukinuti ograničenja." On dodaje kako ima dojam da demokratske institucije dobro funkcioniraju u krizi.

Prethodno je i predsjednik Vijeća Evangeličko-luteranske crkve u Njemačkoj Heinrich Bedford-Strohm u razgovoru za radijsku postaju Bayerischer Rundfunk ocijenio da donositelji političkih odluka odgovorno djeluju.

Čini se da je prihvaćanje ograničavanja sloboda još uvijek veliko. Mnogi ljudi reagiraju empatično i solidarno. „No sva ograničenja temeljnih prava moraju imati jasan rok valjanosti", kaže Selmin Caliskan. Ona je direktorica za institucionalne odnose u berlinskom uredu zaklade Otvoreno društvo. Ta zaklada koju je osnovao George Soroš se zalaže za ljudska prava.

Njemačka kao uzor u svladavanju krize?

Korona-kriza djeluje kao povećalo koje pokazuje mjesta koja su već i prije bila problematična, kaže Caliskan, bivša glavna tajnica njemačkog ogranka organizacije Amnesty International. „Uočljivo je da postoje velike akcije spašavanja gospodarstva, poduzetnika, malih poduzetnika ili zdravstva", ističe ona i priznaje da Njemačka za druge države može biti uzor u borbi protiv epidemije. „Ali gdje su mjere za spašavanje sektora civilnog društva", pita se ona.

Prema njezinim podacima, u tom sektoru je zaposleno četiri milijuna ljudi, a oko 600.000 ih radi na dobrovoljnoj bazi - i on hitno treba pomoć. Ona ističe da ima premalo mjesta u ženskim kućama u kojima žene mogu dobiti zaštitu od obiteljskog nasilja. „A da ne govorim o nuždi u sektoru njege koja postoji već godinama", kaže Caliskan.

Politologa Alexandera Cariusa ne čudi da su oni koji rade u lošim uvjetima upravo u kriznim vremenima važni za sustav. On vodi berlinski trust mozgova „adelphi" koji se prije svega bavi procesima transformacije. Rad blagajnica i njegovateljica je uvijek bio premalo cijenjen, kaže on i ističe da su njihovi radni uvjeti i plaće već i prije krize bili „nesocijalni i loši".

Povratak u normalnost?

Carius ne vjeruje u povratak Njemačke iz kriznog modusa u normalnost kakva je postojala prije. „Mi ćemo morati ponovno definirati što je u stvari normalno", kaže. On predviđa da ubuduće možda neće u ovom opsegu biti moguće mnogo toga što je do sada bilo dio našeg života: mobilnost, konzumacija, mogućnost putovanja u druge gradove i države. „Povratak u normalnost ne znači povratak onome što u stvari ne funkcionira", pojašnjava Carius i dodaje: „Imamo jaz koji se sve više širi – između dobrostojećih i siromašnijih domaćinstava, koja imaju ogromne probleme u preživljavanju." Svejedno radi li se o obrazovanju, kulturi ili o prihodima: „Pitanje solidarnosti u njemačkom društvu bilo je postavljeno već i prije krize."

„Ljudi većinom nakon neke krize najradije žele što brži povratak u normalnost", kaže i Selmin Caliskan, ali naglašava: „Ja ne znam da li to želim!" Ona smatra da se isti napori koji se ulažu u prevladavanje korona-krize trebaju uložiti i u spašavanje klime i promjenu nepravednog gospodarskog sustava. Ljudi koji sada riskiraju život u pružanju njege moraju dobiti pristojne plaće i uvjete rada, isto kao i odgojiteljice u dječjim vrtićima, zahtijeva Caliskan. I beskućnici i izbjeglice moraju dobiti šansu za dostojanstven život. „Ova se kriza ne smije prelomiti preko leđa najslabijih", ističe ona.

Korona-kriza kao šansa

Carius pak procjenjuje da ova korona-kriza pruža i šanse. Jer, kako bi trebao izgledati svijet nakon korone? „Solidarniji, pravedniji, obzirniji prema klimi i prirodi, otporniji na eksterne šokove, bilo uzrokovane klimom, pandemijom, masivnim gospodarskim padom ili implozijom financijskog sustava", kaže Carius. „Upravo krizna vremena dozvoljavaju promjenu smjera."

Po njegovom mišljenju, politika sada mora „stvarati budućnost" umjesto da reaktivno u kriznom modusu održava baš one branše koje u stvari želi mijenjati, bilo da je riječ o automobilskoj industriji ili energetici. On smatra da cijela proizvodnja mora postati ekološki prihvatljivija.

No Carius upozorava da put socijalno-ekološke transformacije neće biti moguć bez sukoba – naprotiv. „Predstoje nam masivne borbe za raspodjelu, preraspodjelu imovine i prihoda, kako globalno tako i nacionalno." Kako kaže, prva crta sukoba bit će vjerojatno povratak zahvata u prava na slobodu i građanska prava na jednu podnošljivu mjeru: „Ono što trenutačno smatramo odgovarajućim, ne može trajno funkcionirati u jednom otvorenom društvu."

Biskup Overbeck pak ističe: „Trenutačno je u raspravama ekologija zapostavljena. Fokus je na ekonomiji, premda je oboje neodvojivo jedno od drugog." To saznanje, kaže on, treba ponovo otkriti nakon krize. Biskup također u pandemiji korone ne želi vidjeti Božju kaznu.