„Baš jučer me zapala radna nedjelja, a frekvencija kupaca je bila užasna. Čekali su nas pred ulazom već ujutro prije otvaranja. Ustvari, čitav je vikend bio grozno intenzivan. Obično tako i počnu navale, koje uopće nisu rijetke, već od četvrtka popodne", riječi su Mirjane iz Zagreba, radnice u jednom velikom trgovačkom lancu. Kontaktirali smo je posredstvom Novog sindikata čija je članica. Nije željela da je predstavimo punim imenom i prezimenom jer, kako je objasnila, nadređeni u pravilu gledaju veoma negativno na medijske istupe radnika, a i znaju biti osvetoljubivi.

„Nekima je dovoljno da im se malo, neznatno zamjerite", tumači ona, „i već završavate u nekom drugom dućanu, koji vam još manje paše. A pitanje rada nedjeljom je među najproblematičnijima. Zna se što mi radnici mislimo o tome, barem ogromna većina nas. Ali šefovi i gazde smatraju da mi ne bismo trebali imati pravo ni izjašnjavati se o tome.“

„Nedjelja je dan kad svi ostali imaju slobodno, pa nam kompenzacija drugim danima u tjednu ne znači mnogo. Tad se ne možete družiti s drugim ljudima, jer su na poslu. Nedjeljom se ipak možete s prijateljima uputiti u prirodu, opustiti se, šetati. Preko tjedna možete uglavnom samo ostati doma. Posebno je to izraženo kod radnica s djecom. Moja su već odrasla, ali imam unučad koja su preko tjedna u školi. Zato mi odgovara da sam slobodna u nedjelju, da smo na okupu“, kaže Mirjana.

Prema njezinim riječima, sve bi se to u vezi s nedjeljom još nekako i podnijelo, kad bi taj rad bio primjereno plaćen. Ali, naknada koju ona i njezine kolegice u poduzeću dobivaju za nedjelju, iznosi jedva nešto malo više od 50 kuna – bruto. Brutalno niska tarifa, reklo bi se, naročito uzme li se u obzir da cjelokupna plaća tih radnica i radnika iznosi oko četiri tisuće kuna neto, zajedno s dodacima za prijevoz i topli obrok.

Slabo plaćeno, fizički zahtjevno

Naša sugovornica u godinama je pred mirovinom, i najviše priželjkuje da radni vijek ne završi posve iscrpljena, fizički i mentalno. Možda će naredne radno-zakonodavne izmjene pripomoći u tom smislu. Ali rasplet je još neizvjestan: Vlada RH opet „hvata zalet" prema zabrani rada nedjeljom, iako detalji još nisu poznati. Navodno je proces dospio pred završne diskusije sa socijalnim partnerima. Ako nam se ravnati po starim najavama, sadašnja vlast sklona je – otprilike – tročetvrtinskoj zabrani. U prijevodu, to znači da bi trgovinama i dalje bio dopušten rad nedjeljom 14 puta godišnje.

Takva se mjera stvari objašnjava potrebama turizma kao strateškog sektora u RH. No možda će broj dopuštenih radnih nedjelja biti manji ili veći, ovisno o pregovorima. Vladine kalkulacije oko toga svakako traju već puno duže od jednog ili dva mandata.

Marina Ivandić, sindikalistkinja i članica Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), nada se da će najavljene izmjene Zakona o trgovini, kojim se regulira ta materija, u konačnici odražavati duh ranijih sindikalnih prijedloga: „I da u nastojanju iznalaženja kompromisa između interesa poslodavaca i radnika, do kojeg će očito doći, radnici neće izvući deblji kraj."

Bit tih prijedloga sindikata je osiguravanje veće predvidljivosti radnog tjedna i mogućnosti za odmor, planiranja privatnog života te slobodnog vremena radnika i radnica u trgovini, što je u djelatnostima sa smjenskim radom ionako otežano. „Uz to je rad u trgovini trenutno slabo plaćen, fizički zahtjevan“, naglasila je Ivandić za DW, „i često se odvija u uvjetima nedostatka radnika, tako da bi iskorak u pozitivnom smjeru uključivao više faktora - ograničavanje i jasno definiranje broja radnih nedjelja, kojih u tom slučaju ne može biti više od nekoliko, reguliranje plaćanja takvog rada, osiguravanje kvalitetnijeg nadzora i predviđanje oštrih sankcija za poslodavce koji krše zakon."

Strah od otkaza

Hrvatska nije iznimka po povijesti neuspješnih pokušaja uvođenja zabrane rada u nedjeljom u Europi posljednjih desetljeća, ističe sociolog Marko Lucić, analitičar tržišta rada. „No zakonski prijedlozi, argumenti u javnim raspravama i ishodi su se, naravno", dodaje on, „razlikovali od zemlje do zemlje, kao što se razlikuju i industrijski odnosi, odnosno relativna snaga i utjecaj socijalnih partnera."

Ovaj sociolog podsjetio nas je da je npr. u Mađarskoj godine 2015. uvedena obuhvatna zabrana rada nedjeljom, a zatim je povučena nakon nekoliko mjeseci javne rasprave između ključnih dionika. Pritom je jednu od glavnih uloga odigrao sindikat u trgovini čija se većina članova izjasnila protiv zabrane rada nedjeljom, u prvom redu zbog straha od otkaza, smanjivanja plaća i preraspodjeljivanja radnog opterećenja na ostale dane. To je po sadržaju javne rasprave jedinstven slučaj u Europi.

U drugim zemljama gdje su pokušaji zabrane ili ograničenja rada nedjeljom bili osujećeni, pa i u RH, ključni prigovori zabrani bili su da je diskriminatorna prema nekim kategorijama poslodavaca zbog iznimki. „Naravno, i kod nas se od strane udruga poslodavaca i libertarijanskih komentatora plašilo i plaši otkazima s varirajućim procjenama odnosno najavama broja radnika koje će se otpustiti, no to je u kontekstu velikog nedostatka radnika u dotaknutim sektorima u javnosti već prokazano kao šuplji argument. Nije realno niti da će problem nedostatka radnika nestati s učincima zdravstvene krize“, drži Lucić.

Međutim, nastojanja u postizanju bolje "ravnoteže poslovnog i privatnog života", u krajnjoj liniji i boljih radnih uvjeta, po njegovu mišljenju treba gledati kao cjelinu - zabrana rada nedjeljom nije problem odvojen od npr. problema plaćanja prekovremenih odnosno naknada za rad nedjeljom. Ovdje treba spomenuti rezultate istraživanja EU-agencije Eurofound o radnim uvjetima iz 2015. godine, prema kojima u RH, među radnicima koji su obično radili bar jednu nedjelju u mjesecu, njih čak 42 posto nije primalo naknadu za rad nedjeljom.

Kao bijelo roblje

„Ako biste pomislili da u Mađarskoj, gdje su radnici odustali od zabrane rada nedjeljom, stvar s naknadama stoji bolje, prevarili biste se: tamo ih čak oko 59 posto nije primalo naknadu. Mislim da to upućuje na to da nije realno očekivati 'kompenzaciju' u radničkim pravima koja se ni sada ne poštuju, a općenitije potvrđuje važnost industrijskih odnosa kao perspektive na problematiku", zaključio je Lucić.

„Ne znam bi li se i kupci trebali nedjeljom odmarati od nas, ali mi definitivno imamo tu potrebu. Znaju nas jako iscrpiti, kao da dolaze radi liječenja živaca. Nemaju se na koga istresti, pa to čine nama“, rezonira Mirjana, trgovkinja s početka ove priče. I zatim dodaje činjenicu koja mnogima prečesto izmiče iz vida: u trgovini rade većinom žene. A one su više opterećene i obiteljskim obavezama, gdje nedjelja ima itekako značajnu ulogu.

„Puno stvari možete obaviti samo nedjeljom", kaže ona, „kad zbrinete obitelj i konačno privedete tjedan kraju. Gledam tolike svoje kolegice i sve mi je jasno. Žene se povrh svega još i više boje, njihova je pozicija u društvo teža. Nekad pomišljam da smo vremenom postale kao bijelo roblje. Nekoć su trgovci, kao i trgovkinje, bili gospoda-radnici. Sad je slika daleko nepovoljnija."

Zato ova radnica smatra da bi bilo krajnje vrijeme da se nešto pita i radnike: „Morali bismo svi, svi koji misle tako, stati na istu stranu, da se vidi kako je malo onih kojima je u interesu drukčije. Bez obzira što su kod njih novci, nas je daleko više." To je ujedno putokaz za sindikalnu taktiku, unutar odnosa u tome političkom i ekonomskom području. Jer, kao što se dosad pokazalo, o ovoj temi se raspreda mukotrpno, a odluke i izmjene se baš i ne donose tako često. Za pregovaračkim stolom se u svakom slučaju donosi dugotrajnije rješenje o adekvatnom broju radnih nedjelja, ali i o pravednijoj naknadi za tada obavljani rad.