"Ja ni u kojem slučaju ne želim u Europu", kaže Haji Jamaluddin. Taj 62-godišnjak je pobjegao iz Kunduza gdje je živio i radio kao učitelj na jednoj višoj školi. Zajedno sa svojom obitelji je došao u Kabul sklonivši se tamo od opasnosti koje mu prijete u pokrajini iz koje dolazi. On nije jedini. U četvrti Sherpur je veliki broj njih koji sada stoje u redu na autobusnoj postaji Baraki. Oni čekaju da se vrate u svoj Kunduz.

Nakon višednevne talibanske okupacije, sada je ovaj grad ponovno pod kontrolom vladinih jedinica, ali to ni blizu ne znači da je u njemu sigurno. Borbe se u predgrađima Kunduza nastavljaju.

Više autobusa s "domaćim" izbjeglicama svakoga dana vozi na sjever zemlje. Ali u njima nema mjesta za sve povratnike. Do sada je vraćeno oko 300 obitelji. Ostali moraju svakoga dana čekati na spomenutoj autobusnoj postaji i nadati se da će uspjeti "uhvatiti" koje slobodno sjedalo. Harun Jan Aghaz svakoga dana iščekuje poziv od Vlade. No, do sada nije imao sreće. "Javljaju se samo onima koji imaju utjecaj i novac. Umjesto da nam pomognu, ostavljaju nas u jednom hotelu u četvrti Khairkhani. Tako mi ostajemo prepušteni sudbini s onim što imamo", žali se. Ovaj 20-godišnjak optužuje vladine institucije za korupciju.

Bez ikakve pomoći od Vlade

Prema navodima afganistanskog Ministarstva za izbjeglice i njihov povratak, posljednjih je tjedana oko 20.000 obitelji napustilo Kunduz i pobjeglo u susjedne pokrajine ili Kabul. "Ministarstvo nema novaca za pomoć domaćim izbjeglicama", rekao je nadležni ministar Hossain Alemi Balkhi prije nekoliko dana na konferenciji za tisak: "Mi im ne možemo dati ni novac ni hranu niti osigurati smještaj."

Neke afganistanske građanske inicijative i nevladine organizacije su izbjeglicama iz drugih krajeva zemlje osigurali hranu i smještaj. Oni koji nisu mogli pronaći utočište kod svojih obitelji i rodbine, smjestili su se dijelom u poluzavršenim zgradama, takoreći na gradilištima. Nekolicina privatnih poduzetnika im je stavila na raspolaganje šatore ili ih je pustila da se smjeste u stanovima u njihovom vlasništvu. Jedan od tih poduzetnika je i Hekmatullah Shadman iz južnog Kandahara. On se pobrinuo za brojne obitelji iz Kundusa i unajmio jednu cijelu zgradu kako bi im osigurao krov nad glavom.

Zastrašujuće slike iz Europe

"Ja imam povjerenja u našu pokrajinu - ali ne i u moju Vladu", kaže Elham. Taj mršavi 19-godišnjak dodaje: "Starija generacija se žali da mladi odlaze. Pritom bi baš ona, baš kao i naš predsjednik, trebala prvo vratiti vlastite obitelji natrag u Afganistan pa tek onda zamjerati nešto mladim ljudima." Elham ne želi napustiti svoju zemlju. On se nada da će se progresivne snage u njegovoj zemlji uspjeti izboriti i da će uskoro opet biti posla za mlade ljude: "Zašto bih odlazio? Za nas Afganistance je Afganistan najljepše mjesto."

I Sanaullah dijeli ovo mišljenje. "Moja obitelj je odlučila da neće ići u Europu", priča: "Na internetu sam vidio kako se izbjeglice tretiraju i da često žive u jadnim uvjetima." To ga je, kaže, odbilo od ove ideje.

"U Kunduzu je bolje negou Kabulu", kaže pak 44-godišnji Dawood s puno nostalgije u glasu. I on je jedan od onih koji žele što prije natrag u svoj kraj. A je li odlazak iz Afganistana i novi početak u nekog drugoj zemlji opcija o kojoj razmišlja? Ne, i jedno i drugo je za njega nezamislivo: "Ako talibani ponovno dođu, više nećemo bježati. Pronaći ćemo neko oružje i braniti se. Boriti se. Što ću u Europi? Radije ću umrijeti u svom Kunduzu."