Kad god je mogao, Ramiz Nukić je odlazio u šumu, na brdo Kamenica, u istočnoj Bosni i Hercegovini. Obično nekoliko puta tjedno. Tamo gdje je u srpanjskim danima 1995. godine i sam preživio genocid. Na svom malom traktoru s prikolicom prelazio bi dva-tri kilometra. U šumi bi uzeo granu i uklonio lišće s dijela zemlje koji je izabrao za taj dan. Polako, sustavno i s pogledom koji su forenzički antropolozi opisali kao izuzetno oštar.

Skoro uvijek bi pronašao predmete koji su pripadali ubijenima. Često i ljudske kosti. Mogao ih je nepogrešivo razlikovati od životinjskih. I znao je kojem dijelu tijela pripadaju, iako nikada nije pročitao knjigu iz anatomije.

Prema kostima se odnosio dostojanstveno. Pažljivo bi ih vratio tamo gdje ih je pronašao, a zatim pozvao istražitelje i patologe da dođu. Za njih je Nukić bio pravi fenomen.

Potraga duga 20 godina

Za kostima je tragao skoro dva desetljeća. Najprije je tražio kosti svog oca i svoja dva brata. Nije ih pronašao. Njihovi posmrtni ostaci kasnije su identificirani u masovnim grobnicama mnogo dalje. Ali Nukić nije prestajao tražiti. „Možda mi je Bog dao ovaj zadatak", rekao bi ponekad.

Ramiz Nukić pronašao je posmrtne ostatke više od 300 ubijenih ljudi. U Bosni je bio poznat. Nijedan drugi pojedinac nije pronašao ni blizu toliko posmrtnih ostataka ubijenih u ratu u BiH od 1992. do 1995. godine.

Marš smrti

Ramiz Nukić bio je zemljoradnik i s obitelji je živio u kući na planini u istočnoj Bosni, oko 15 kilometara zračne linije od Srebrenice. Tamo je i odrastao. Tokom rata je bio prisiljen s obitelji pobjeći u mali grad u istočnoj Bosni, koji je UN proglasio „sigurnom zonom". Kada je u srpnju 1995. godine Srebrenicu zauzela vojska generala bosanskih Srba Ratka Mladića, koji je kasnije osuđen kao ratni zločinac, Nukić je bio među tisućama mladića i muškaraca koji su krenuli na takozvani Srebrenički marš smrti, kako bi spasili svoje živote i stigli na teritorij pod kontrolom Armije BiH.

Kolona je ujutro 12. srpnja 1995. godine na brdu Kamenica, nedaleko od Nukićeve kuće, upala u zasjedu. Stotine ljudi je poginulo u udaru granata i raketa. Ramiz Nukić je preživio. Probijao se kroz minirano i opkoljeno područje, ponekad sam, ponekad u manjim grupama, sve dok nije stigao na oslobođeni teritorij u blizini Tuzle.

Ramiz Nukić i njegova obitelj 2002. godine su se vratili u svoju potpuno uništenu kuću. Tada je počela njegova potraga. Kada bi ga pitali za motive i kako je mogao podnijeti da živi tako blizu mjesta genocida, jednostavno bi odgovorio: „U početku sam želio pronaći oca i braću. Pošto ih nisam pronašao, pomislio sam da bih mogao drugim obiteljima pomoći da pronađu svoje voljene. Kada tražim, to je veoma teško, jer svaki put iznova vidim te užasne slike. Ali moram i želim tražiti. To je nešto što dolazi iz mog srca.”

"Da pomognem drugima"

Svoju potragu Ramiz Nukić je vidio kao doprinos protiv negiranja genocida. Tribunal za ratne zločine u Hagu je prije mnogo godina utvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid. Ipak, genocid se - posebno od strane političkog rukovodstva Srbije i Republike Srpske sustavno umanjivao ili negirao. Posljednjih godina sve otvorenije i agresivnije.

Uobičajeni narativ je da su većina žrtava Srebrenice bili vojnici koji su poginuli u borbi, kao i da je bilo mnogo samoubojstava. Pored toga tvrde i da nije točno da je ubijeno više od 8.000 ljudi.

Narative negiranja genocida Nukić je stoički podnosio, bez bijesa i mržnje – ali je s velikom upornošću nastavio tragati za posmrtnim ostacima ubijenih, svjestan da je svaki komad kosti dodatni nepobitan dokaz genocida.

Ramiz Nukić je s obitelji živio veoma skromno. Uzgajao je ovce i bavio se poljoprivredom, a skoro svaki slobodan trenutak je provodio u potrazi za kostima ubijenih. Posjećivali su ga brojni domaći i strani novinari, ali bosanski političari nisu dolazili.

U BiH je sjećanje na genocid u Srebrenici jedan od najvažnijih elemenata nacionalnog identiteta. Međutim, preživjeli do danas nisu dobili gotovo nikakvu dostojnu podršku. Ni Ramiz Nukić. Iako je njegova uloga u identifikaciji stotina ubijenih žrtava bila tako velika, nikada nije dobio novac ili drugu materijalnu pomoć za svoju potragu. Isto tako ni službeno priznanje – iako je zaslužio najviša državna priznanja i ordene.

Kada bi ga o tome pitali, nije znao odgovoriti – kao da nikada nije ni razmišljao o nekom priznanju. Bilo mu je važno nastaviti potragu što je moguće duže. „Tražit ću dok sam živ“, govorio je. I održao je riječ. Ramiz Nukić je preminuo u utorak (8. studenoga 2022.) nakon kratke i teške bolesti, u 63. godini života.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu