Većina izbjeglica dolazi iz Afganistana. Od ukupno 3 milijuna afganistanskih izbjeglica, rijetko tko se planira vratiti u domovinu. Situaciju kod kuće smatraju preteškom. Tako razmišljaju i Iračani, koji su drugi u svijetu po brojnosti izbjeglica. Gotovo 1,7 milijuna Iračana živi u egzilu, a kod Somaljana ta brojka iznosi 770.000.

Stalni sukobi

Glavni uzrok visokog broja izbjeglica su trajni sukobi, koji se nikako ne rješavaju, upozorava UNHCR. Prema navodima Antonia Guterresa, UN-ovog povjerenika za pomoć izbjeglicama, uz postojeće stare neriješene krize problem predstavljaju i nove. Tako su se od početka godine pojavili problemi u Obali Bjelokosti, Libiji, Siriji i Jemenu.Statističke podatke o izbjeglicama iz 2010. objavio je Guterres u Rimu. Odabir grada nije bio slučajan, jer upravo u talijanskoj metropoli ove teme pune novinske članke. Talijanski političari u svojim govorima često spominju val ili čak tsunami izbjeglica što se posebice odnosi na Sjevernu Afriku. Uz to je prijavljeno 18.000 izbjeglica iz Libije koje su naselile talijanski otok Lampedusu. Egipat i Tunis također su primili oko 100.000 izbjeglica iz susjedne Libije.

Zemlje u razvoju preuzimaju sav teret

Prema rezultatima istraživanja UNHCR-a četvoro od pet izbjeglica žive u zemljama tzv. trećeg svijeta. Povodom toga Guterres je u Rimu izjavio: „Istina je, ako postoji angažman na području zaštite izbjeglica, onda taj angažman preuzimaju zemlje u razvoju i zemlje juga.“ Primjer Pakistana potkrepljuje njegovu tvrdnju. U Pakistanu naime trenutno živi najveći broj izbjeglica. Ova zemlja primila je gotovo 2 milijuna izbjeglica iako se i sama bori s velikim društvenim i ekonomskim problemima. Pakistan kao egzil uglavnom biraju afganistanske izbjeglice koje potom godinama ostaju u izbjegličkim logorima.

Svoje granice je otvorila i Kenija. Zbog gladi u Africi dnevno između 1.000 i 2.000 ljudi iz Somalije i Etiopije traže utočište u prepunjenim logorima u Keniji. Uz to Kenija se suočava s porastom broja vlastitih prognanika koji napuštaju sušna područja.

Nada za prognanike

Nadalje, Liberija, koja i sama prolazi kroz dugogodišnji građanski rat, nakon nemira u Obali Bjelokosti udomila je 180.000 ljudi. Mnoge izbjeglice pronašle su utočište kod samih mještana. Situacija je i ovdje neizvjesna, budući da mnogi ne znaju kada i kako će se vratiti u domovinu. Situacija je donekle optimističnija za otprilike 27.5 milijuna prognanika koji su zbog građanskih ratova, ekoloških katastrofa ili političkih previranja ostali bez svojih domova no ipak su se zadržali unutar granica vlastite zemlje. 2.9 milijuna prognanika sada se mogu vratiti u svoje domove i tu započeti novi život. Većina povratnika su Pakistanci, Kongoanci, ali veliki broj ljudi vraća se i u Ugandu i Kirgistan. No podaci pokazuju i negativnu stranu - u zadnjem desetljeću značajno je porastao broj prognanika.

Bogati hitno trebaju promijeniti stav

No što ako povratak nije moguć? Poslije pet godina u egzilu, UNHCR proglašava stanje "trajnog izbjeglištva" i pokušava pronaći trajno rješenje. Ako izbjeglica odbija dobrovoljan povratak u domovinu onda se predlaže ostanak u zemlji koja je pružila utočište ili pak zahtjev za azilom u nekoj trećoj zemlji. Antonio Guterres smatra da su bogate zemlje te koje hitno moraju promijeniti svoj stav prema izbjeglicama. „Činjenica jest da granice postaju sve „neprobojnije“. Nadalje, točno je da je pristup pravu na azil u razvijenim zemljama otežan i da je izbjeglicama katkad i fizički zabranjen pristup.“

Upravo one zemlje koje bi si financijski mogle priuštiti prihvaćanje i pomoć izbjeglicama namjerno se ograđuju od toga. Nakon što su prve izbjeglice iz Libije naselile se u Lampedusu pojačano je nadgledanje talijanskih granica i započeta je diskusija oko izbjeglica unutar EU. Njemački predsjednik Christian Wulff zatražio je jedan dostojanstveni i jedinstveni azilski program za cijelu Europu: „ Europa koja živi u miru, pravdi i demokraciji mora osigurati zaštitu za one kojima je to najpotrebnije.“

Autor: Helle Jeppesen / Lea Talijančić

Odg.ured: Željka Telišman