Njemačka policija je navikla na optužbe za rasizam. Jedni govore o pojedinačnim slučajevima, a drugi o temeljnom problemu. U međuvremenu su provedena istraživanja koja nemaju jednoznačan rezultat. Astrid Jacobsen i njezin tim s Policijske akademije Donje Saske su preko dvije godine više puta tjedno pratili rad policije. Sada su objavljeni rezultate istraživanja.

Članovi istraživačkog tima su sjedili u patrolnim vozilima, za uredskim stolovima u policijskim postajama i stalno s policajcima izlazili na teren. Bili su i tamo gdje može biti opasno – kada policiju pozovu zbog nasilja u obitelji, zbog ubojstva ili provale ili na nogometnim utakmicama.

Nema "policije”

„Dakle, vrlo širok spektar s različitim izazovima i zapravo s vrlo različitim načinima rada”, kaže Jacobsen u razgovoru koji je organizirala Berlinska medijska služba integracije. Profesorica naglašava da ne postoji „policija" koju bi paušalno ocijenili. "Ipak mora se sasvim konkretno pogledati o čemu se radi“.

Promatrajući složene radne procese policije tim je postavio pitanje: „Gdje se potiče diskriminacija ili je logično da se pretpostavi da je tako?“. Jacobsen naglašava da se takve stvari svakako mogu događati bez namjere pripadnica i pripadnika policije. Po njoj je situacija posebno teška prilikom kontrola koje se provode bez povoda, jer se ne događaju nakon prijava građana.

Tipično policijsko pitanje: „Gdje ćemo kontrolirati?"

Za policiju je pravi izazov kada odgovara na pitanja: „Kamo ići? Što promatrati? Gdje kontrolirati?". Jacobsen je navela jedan primer koji je zabilježio njezin tim: „Mogli smo vidjeti da se paušalno traga za Albancima koji trguju kokainom. Ta paušalizacija onda upravlja promatranjem". Jakobson kritizira to što je onda samo ponašanje osoba u fokusu igralo neku ulogu u radu. „Svi ostali su bili izvan fokusa promatranja", kaže ona.

U policijsku svakodnevnicu pripada i opasnost za zdravlje i život pripadnika policije. Jacobsen kaže da se često ne gleda kakva je stvarna situacija na mjestu zbivanja, kada prorade takozvani etnički okidači za osjećaj opasnosti. Ona navodi primjere: Ruse bije glas da su posebno nasilni, a takozvane „južnjake" da su izuzetno impulzivni i nepredvidivi.

Verbalna diskriminacija

Prilikom angažiranja policajaca u kraju koji je poznat kao socijalno neuralgična točka policijski službenici su izjavljivali da oni već znaju taj kraj, u njemu živi posebna klijentela. Tom prilikom su pale riječi kao  što su „ciganin" i „klan". Jacobsen o takvom ponašanje policije kaže: „Tu je postalo jasno da se procjena opasnosti zaoštrila pripisivanjem etničkih i rasističkih kategorija."

Znanstvenica inzistira na tome da fokus istraživanja nije bio na individualnom ponašanju pripadnika policije. U studiji se kaže: „Dakle, nije se radilo o pojedinačnim pripadnicama i pripadnicima policije, koji su se neprikladno i rasistički ponašali, ili su pogrešno djelovali zbog stresa i straha – već o tome da se ustanovi jesu li određene procedure i rutine u policijskoj svakodnevici tako postavljene da predstavljaju rizik za diskriminaciju određenih skupina."

Kada je izgled presudan

U analizi se naglašava i opasnost od tunelskog vida. Policija bira ljude za pretres na temelju njihovog izgleda. Tako bivaju izabrane one osobe koje odgovaraju policijskim predodžbama o tome kako bi trebali izgledati počinitelji određenih kaznenih djela. Osobe koje ne izgledaju tako unaprijed su isključene.

U studiji se navode riječi jednog policajca: „Dilera prepoznaješ po izgledu. To se zasniva na iskustvu. Albanac ili netko s istoka Europe izgledaju tako kako izgledaju.”

Istraživački tim ukazuje na problem: S obzirom na to da ljudi izgledaju „tako kako izgledaju", i ne procjenjuju ih na osnovi sumnjivog ponašanja, oni su sistematski u fokusu policije.

Problem selektivne percepcije je poznat

U studiji se kaže da je i policiji poznat fenomen selektivne percepcije prema kojem se nenamjerno uočava samo onaj dio stvarnosti koji je u skladu s očekivanjima promatrača.

„Naime, inspektori za narkotike i sami govore o tome da se prilikom angažiranja policijskih pasa zaplijene relevantne količine droge kod osoba koje oni nikada ne bi kontrolirali, jer ne odgovaraju profilu počinitelja."  

Astrid Jacobsen kaže da bi rezultati istraživanja mogli utjecati na rad policije, jer su i vodstvo policije i Ministarstvo unutarnjih poslova pokrajine Donje Saske najavili da bi s istim timom htjeli preispitati i druge radne procese u policiji. Ona kaže da se rezultati iz Donje Saske mogu primijeniti i na druge njemačke pokrajine. Jacobsen smatra da osobito poslije islamističkog napada u Solingenu, s tri ubijene osobe, mora nešto učiniti na potiskivanju diskriminacije iz policijske prakse: „Ljudi koji iskuse diskriminaciju lakše se radikaliziraju."

Ovaj tekst je izvorno objavljen na njemačkom jeziku.