Laura McPherson još nikad nije vidjela pravu, crvenu europsku vjevericu (Sciurus vulgaris). "Možda na otoku Skye još dok sam bila mala, ali toga se više ne mogu sjetiti", kaže.

Laura nudi smještaj, tradicionalni Bed & Breakfast u Stirlingu na jugoistoku Škotske. To nipošto ne znači da oko njene kuće uopće nema vjeverica. Dapače, ima ih mnogo, ali sve su to sive američke vjeverice (Sciurus carolinensis).

"One znaju biti doista dosadne", žali se Laura. "Progrizu čak i kutije od tvrde plastike, uvlače se u kante za smeće i rade kaos, mnogo toga potrgaju i naprave štetu."

Ali mnogo gori grijeh američkih vjeverica jest što su domaće, europske vjeverice dovele na rub izumiranja. Strane sivonje imaju više potomaka, veće su, jedu više i čak kradu zalihe hrane koje su njihove europske rođakinje sakupile za zimu.

Udruga za zaštitu okoliša Red Squirrels in South Scotland (Crvene vjeverice južne Škotske) procjenjuje kako zapravo u čitavoj Velikoj Britaniji ima još samo oko 160 tisuća domaćih vjeverica, ali zato već preko tri milijuna američkih.

Metak za Amerikanke

Što je najgore, američka vjeverica naravno da nije mogla doći do Velike Britanije prirodnim putem. Prema predaji, prve sive vjeverice je u Englesku donio Thomas Brockelhurst tek u devetnaestom stoljeću. Kaže se kako se tom imućnom bankaru dopala siva boja krzna američkih vjeverica i poželio je ukrasiti svoj vrt tim, tada još u Europi rijetkim životinjama.

Zaštitar okoliša Ken Neil kaže kako bi "rado imao vremeplov da otputuje u prošlost i može reći: gospodine Brockelhurst, to nipošto nije dobra ideja!". Ali na žalost, takav stroj još nije izmišljen tako da je Škotska odlučila da onda čovjek postane saveznik domaćim vjevericama.

Ken Neil je aktivan u udruzi "Spasite škotske crvene vjeverice" koju financira i vlada Škotske i koja želi da onda barem ta sjeverna pokrajina postane utočište domaćih vjeverica čitave Velike Britanije. Naime, u Škotskoj i sad živi oko tri četvrtine europskih vjeverica čitavog Ujedinjenog Kraljevstva, a udruga se sada trudi nepoželjnom gostu iz Amerike život učiniti veoma neugodnim.

Zato postavljaju zamke po šumama i poljima Škotske u kojima hvataju žive vjeverice. Kad neka bude uhvaćena, dolazi ključno pitanje: je li "naša" ili "njihova"? Ako je to domaća vjeverica, odmah je puštaju na slobodu i čak je prije toga nahrane i provjere zdravlje. Ali ako je to "Amerikanka", onda je jedino rješenje - likvidacija.

"Nema drugog rješenja", pravda se zaštitar okoliša Neil. "Ne možemo ih negdje drugdje pustiti na slobodu. Na koncu, ne možemo ih niti poslati nazad u Ameriku." Zato se u njihovom slučaju sva zaštita okoliša svodi na poduku članova udruge kako da te vjeverice ubiju sa jednim hicem i da smrt bude brza i donekle bezbolna.

Dvonožni saveznici

Neil se svakako ne osjeća ugodno dok objašnjava kako se zaštita okoliša svodi na ubijanje životinja. "Ali je tako: ljudi su stvorili taj problem, ljudi ga moraju barem pokušati riješiti."

Povrh toga, činjenica jest da je europska vjeverica već po načelima prirodnog odabira lošije pripremljena za opstanak. Na žalost, to nije jedini slučaj gdje je intervencijom čovjeka dopremljena neka životinjska ili biljna vrsta koja je potisnula domaću. A ako čovjek ne intervenira, crvena vjeverica bi najvjerojatnije potpuno nestala iz Velike Britanije već u dogledno doba. Zato je i zadaća udruge za zaštitu okoliša jasna: "Mi moramo zaštititi naše domaće vrste, jer upravo to čini raznolikost vrsta naše zemlje tako izuzetnom i jedinstvenom."

Svakog proljeća Neil i njegove kolegice i kolege sakupljaju uzorke dlaka vjeverica. Metoda je veoma jednostavna: na ulazu u kutiju za hranu s kikirikijem stavljaju malo ljepljive trake. Na traci tako ostane malo krzna vjeverice i po njegovoj boji mogu zaključiti koje vjeverice su tu u većini. Ako su pak tu došljaci, onda se te sezone na tom području postavljaju i zamke za hvatanje glodavaca.

Biološki saveznik "Amerikanki"...

Ovaj otvoreni rat izgleda da je već počeo pokazivati prve rezultate. Prema izvješćima ljubitelja prirode, prošle 2013. godine se već vidjelo manje američkih vjeverica nego što su tu skakutale još prije dvije godine. Istovremeno, opaženo je više europskih vjeverica koje izgleda da se vraćaju u svoja stara staništa.

No postoji još jedan ozbiljan problem: virus boginja od kojih obolijevaju i vjeverice. On još nije iz Engleske dospio u Škotsku, makar američke vjeverice često imaju taj virus u sebi - ali one ne obolijevaju od te bolesti. Za domaće, crvene vjeverice su boginje smrtonosne.

Udrugama za zaštitu okoliša u tom slučaju jedino preostaje provjeravati uzorke krvi vjeverica kako bi otkrile virus čim se počne širiti. Ali zapravo, ako se i kad se pojavi, onda će doista teško biti učiniti bilo što za spas europskih vjeverica.

...i saveznik "Europljanki" iz divljine

S druge strane, čovjek nije jedini saveznik domaćim vjevericama u njihovom ratu protiv došljaka. Jer tu je i kuna zlatica (Martes martes), mesožder koji se hrani i "običnim" vjevericama, ali ako može birati, onda će svakako izabrati tustu i slasnu američku vjevericu.

Problem jest što je kuna zlatica nekad bila uvelike raširena po čitavoj Velikoj Britaniji, ali je danas u mnogim dijelovima te zemlje gotovo istrebljena. Ipak, u Škotskoj i u Irskoj njihova populacija opet polako raste.

Ona je doista prirodni neprijatelj svih vjeverica, ali su Emma Sheely i Colin Lawton s Nacionalnog sveučilišta Irske u Galwayu u znanstvenoj studiji dokazali kulinarsku ljubav kuna prema američkim vjevericama. Tamo gdje ima mnogo kuna zlatica, ima mnogo i domaćih vjeverica. Zato su američke rođakinje u tim područjima postale rijetkost.

Pošast prijeti i Europi

Na žalost, postoji još jedno izvorište američkih vjeverica i na kontinentu: na sjeveru Italije. U Njemačkoj i Francuskoj ih praktično nema, ali baš zbog njihove bolje sposobnosti za život se ne može isključiti njihovo širenje i po čitavom kontinentu. Zato i njemačke ljubitelje prirode možda ubrzo čeka teška odluka trebaju li se prihvatiti puške da bi zaštitili domaće životinjske vrste.

Domaćica u škotskom Stirlingu Laura McPherson ima mnogo razloga za ljutnju na američke glodavce i razumije potrebu da ih treba ubijati, ali sama nikad neće naći snage da im oduzme život. "Zapravo su slatki", kaže. "Prije svega su moji gosti iz Australije upravo oduševljeni. Jer na tom kontinentu uopće nema vjeverica, ni europskih niti američkih. Zato su svi oduševljeni kad vide ta dlakava mala stvorenja s velikim repom kako veselo i vješto skakuću po dvorištu."