Titrajući crno-bijeli snimak američke vojske navodno pokazuje posadu Iranske revolucionarne garde u brzom čamcu kod naftnog tankera u Hormuškom tjesnacu. Prema američkim tvrdnjama, tu iranske elitne jedinice uklanjaju magnetnu minu s trupa tankera koja nije eksplodirala.Po američkom službenom tumačenju, Iranci ovdje uklanjaju dokaze, a to znači da Teheran stoji iza napada na dva tankera.

Je li to poznati „pištolj iz kojeg se još dimi", dakle „dokaz" da je netko uhvaćen na djelu kojim bi se politički mogla opravdati vojna odmazda? Treba li uopće vjerovati videu i priči koju uz njega serviraju Sjedinjene Države?

Lažnih dokaza je već bilo u prošlosti

Sumnja je više nego opravdana jer još je rat protiv iračkog diktatora Sadama Huseina 2003. godine počivao na potpuno lažnim tvrdnjama američkih vlasti. Osim toga, danas živimo u digitalnom dobu kada je manipulacija snimcima i sličnim dokaznim materijalom još lakša nego tada.

Na prvi pogled djeluje nelogično da bi Iran – čak i tamošnji tvrdolinijaši – spremno Sjedinjenim Državama isporučili povod za mogući rat koji, s obzirom na odnos snaga, Teheran na kraju može samo izgubiti. To je jedna strana priče.

Druga je da stručnjaci tvrde kako je Iranska revolucionarna garda zaista specijalizirana za rukovanje magnetnim morskim minama. Podsjećaju da je Teheran više puta prijetio da će u slučaju sukoba sabotirati slobodni pomorski promet kroz Hormuški tjesnac koji je od vitalnog značaja za trgovinu sirovom naftom i svjetsku privredu.

Napad na tankere bi se tako mogao interpretirati kao pokušaj Irana da pokaže mišiće, da Amerikancima demonstrira: Mi imamo svoje načine, nećemo se predati.

To su sve špekulacije. Baš kao i teorije da se iza napada krije američka, saudijska ili izraelska zavjera. Točno je da se, s obzirom na strateške interese u SAD-u, Izraelu i državama Arapskog poluotoka, može prepoznati više motiva za podmetanje povoda da se okrivi Iran.

Ali ima jednako toliko pokazatelja koji govore protiv tog scenarija – recimo Donald Trump. On je izabran za predsjednika uz obećanje da će se SAD vojno povući s Bliskog istoka. Rat protiv Irana bi vjerojatno donio brojne gubitke i ne bi bio dobiven bez kopnenih snaga. Mrtvi američki vojnici svakako ne bi povećali Trumpove izglede da krajem sljedeće godine bude ponovo izabran za predsjednika.

Snage koje se svjesno igraju ratom

Na kraju ostaje gorko saznanje da, tko god stoji iza provokacije u tjesnacu, očito postoje snage koje usprkos svakom političkom razumu i humanosti uzimaju rat olako ili ga čak vide kao „rješenje" sukoba. To je opasno.

Rat u Perzijskom zaljevu imao bi razorne posljedice po mnoge zemlje regije, posebno one u kojima djeluju proiranske paravojske – Jemen, Sirija, Irak, Libanon. Vjerojatno bi bili pogođeni i Izrael, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Emirati.

Takav rat bi imao samo gubitnike. Njemačkoj i Europi, s njihovim ograničenim utjecajem, ostaje da učine sve kako do rata ne bi došlo. Pa ipak ostaje bojazan da se bliži rat koji navodno nitko ne želi.