Mjesecima su po Starom Arbatu, najpoznatijoj ulici Moskve izloženi plakati kojima se veliča „specijalna operacija“ – „rat“ je još uvijek zabranjen pojam. Na čitavom nizu plakata se hvali „nepobjedivost“ ruskog oružja: na plakatu s helikopterom piše: „On će te naći. On je zao. On je naša grabljivica“, a ispod slike tenka piše: „Čuješ li ga? Buku neizbježne osvete?“ Tu je i plakat na kojem su ruski vojnici stilizirani kao ikone, čak i s aurom oko glave. Poruka je i više nego jasna: rat je svetinja. Reći ili tek pomisliti nešto drugo je ravno bogohuljenju. Na jednom plakatu je to sasvim jasno i rečeno: „Ako je Bog uz nas, tko je onda protiv nas?“.

Građani prolaze pored plakata i jedva da ih još itko primjećuje. Da je rat, to je svima jasno. A jasno im je i da se lako može završiti iza rešetaka ako se kritizira – „diskreditira" kako piše u zakonu. Oporbeni aktivist Ilja Jašin je dospio u logor – gdje je bio do razmjene ovog ljeta, samo zato jer je na YouTubeu izjavio kako bi moglo biti i istine u izvještajima o pokolju koji su ruski vojnici počinili u Buči.

I liječnicu u logor

U zatvor se ne šalju samo aktivisti: Nadežda Bujanova je pedijatrica, 68 su joj godina i liječi mališane u Moskvi. Nije držala jezik za zubima ni pred jednim dječakom koji je došao na pregled sa svojom mamom, udovicom vojnika palog u Ukrajini. Majka je liječnicu odmah prijavila policiji, a na suđenju nipošto nije bilo jasno što je liječnica doista rekla, a što je majka od toga shvatila. Sudu je i to bilo dovoljno: liječnica je osuđena na pet i pol godina kažnjeničkog logora.

Bujanova je iz svog staklenog kaveza u sudnici sve to proglasila „apsurdnim". Ali to nije apsurd, nego stara i dobro poznata svakodnevica i Sovjetskog Saveza i carske Rusije: i zidovi imaju uši, svatko može biti denuncijant.

1.000 dana rata u Rusiji znači i 1.000 dana ratne propagande. A ona je posvuda: od pješačke zone Moskve pa sve do najzabitijih naselja Sibira. Na televiziji se redaju vijesti o vojnim uspjesima – uvijek su samo uspjesi, i razgovori sa „stručnjacima“. I svi govore isto: mi nismo ništa krivi, nego su sve to fašisti u Ukrajini i ratni huškači u Europskoj uniji. A naša pobjeda je sigurna.

Odličje, novac – i šutnja

Posvuda su plakati vojnika na bojišnici, na školskim priredbama mališani plešu u uniformama, svuda su – čak i na tisućama automata za karte za javni prijevoz u Moskvi – oglasi koji pozivaju na vojnu službu. Ako domoljublje nije dovoljna motivacija, onda je tu i novac: piše da se može zaraditi i do 50 tisuća eura već u prvoj godini vojne službe na bojišnici. Tko stenje pod teretom dugova – a takvih je u Rusiji mnogo, uniforma mu se lako može učiniti jedinim rješenjem.

1.000 dana rata za Ruse znači i 1.000 dana patnji. Diljem gradova Rusije se redaju novi grobovi vojnika čija tijela su stigla u limenim kovčezima. Ruski izvori u svojim vijestima o „pobjedama“ i „uspjesima“ uopće ne govore o broju žrtava. Novinari britanskog BBC-a – ta postaja se ne može pratiti u Rusiji - dali su si truda i prebrojali osmrtnice i obavijesti o smrti koje se mogu naći na internetu tako da su već do sad došli do preko 77 tisuća poginulih. To su provjerene informacije, s imenom i prezimenom svakog od njih. Čak i umjerene procjene zapadnih vojnih stručnjaka i obavještajnih službi govore da bi lako moglo biti i dvostruko više poginulih, a da se ne govori o teško ranjenima i budućima ratnim invalidima.

Za svih 12 godina američkog rata u Vijetnamu je poginulo oko 56 tisuća američkih vojnika zbog čega je raspoloženje na američkim sveučilištima graničilo s revolucijom. I 26 tisuća poginulih sovjetskih vojnika u Afganistanu je trajno i nepovratno obilježilo čitavo društvo Rusije. Ali u današnjoj  Rusiji i nakon tolikih žrtava vlada grobna tišina: obiteljima se pošalje posmrtno odličje, dobiju i prilično visoku novčanu naknadu tako da im se zatvore usta.

Uvjerljiva podrška Putinu?

Zapravo još uvijek ruska propagandna mašinerija govori o Ukrajincima kao o „braći“ koju su zaveli fašisti, ali u javnosti jedva da ima ikakvog razumijevanja za patnje koje se njima nanose. Je li to strah ili ravnodušnost, teško je reći. Ponekad se – i osobito nakon žestokih napada ruske vojske - na spomenicima i natpisima ulica nazvanih po umjetnicima rođenima u Ukrajini pojavi stručak cvijeća i maleni natpis s porukom „oprostite nam“. I na stablima u parkovima se ponekad vide dvije trake, jedna žuta i jedna plava kao što su boje Ukrajine. Tko to postavlja, to zanima i rusku policiju. Ali nekakvog šireg zgražanja javnosti – nema.

Koliko Rusa nakon 1.000 dana propagande i pritiska  podržava rat i politiku Putina? Naravno da je to gotovo nemoguće točno reći, čak i kad neovisni institut Levada u ispitivanju mnijenja postavlja indirektna pitanja zbog kojih se upitani ne moraju bojati zatvora. Ali i taj institut procjenjuje da Putin uživa uvjerljivu podršku građana.

Za državni Institut za sociologiju ruske Akademije znanosti nema ni najmanje sumnje: prema najnovijem istraživanju objavljenom prošlog tjedna „specijalnu operaciju“ podržava 78% upitanih, a njihov broj raste. Direktor instituta Mihail Gorškov tvrdi kako je mnoštvo građana „svakako željelo izraziti svoje mišljenje“ i kako se „već po ovim brojkama“ jasno vidi da „Rusija više nije na koljenima“. I to je jedan od natpisa na plakatima u Arbatu: „Ruski medvjed se tek budi. Ovo je samo početak.“

1.000 dana rata je korjenito promijenilo Rusiju. Borba se ne vodi samo protiv Ukrajine, nego i protiv „domaćih izdajnika“ u vlastitim redovima. Tko je protiv Putinovog „mudrog vodstva“, politike i rata – ili čak ima razumijevanja za Ukrajinu, njemu je pametnije šutjeti ili pobjeći iz Rusije ako neće u logor. Baš kao u ne tako davno doba carske Rusije...