Kampanja je pokrenuta u kolovozu 2006 godine, kada se više različitih organizacija za zaštitu prava žena dogovorilo da prikupljanjem potpisa protestiraju protiv neravnopravnosti žena u iranskom društvu. Njih se često tretira kao građane drugog reda: bez obzira radi li se o vjenčanju ili rastavi braka, o nasljeđivanju ili pravu na skrb za djecu nakon rastave - žene nemaju ista prava kao muškarci. Čak i pred sudom izjava muškarca ima dvostruko veću težinu no izjava žene.

Potpisi u vagonima 'for womans only'

Cilj kampanje, koju je podržala i islamska organizacija za prava žena, je bio da se prikupljanjem milijun potpisa pokrene postupak ukidanja diskriminacijskih zakona. Vlasti su njihove zahtijeve, međutim, dugo vremena najprije ignorirale, a otkako je Ahmadinedžad došao na funkciju predsjednika, dolazi i do otvorene represije protiv predstavnika nezavisnih medija i organizacija za zaštitu ljudskih prava. Pod udarom su se našle i aktivistice ženskih organizacija, poput dviju aktivistica iz Teherana: „Moja prijateljica i ja sakupljamo potpise u teheranskoj podzemnoj željeznici, i to u vagonima rezerviranima samo za žene. Ali u posljednje vrijeme su neke od naših aktivistica uhićene. Čak i tradicionalno orijentirane žene podržavaju našu kampanju, jer se ona zalaže za prava žena na sasvim različitim područjima, što znači da se tiču problema sa kojima se susreće svaka žena."

Izgledi da se ova kampanja uspješno privede kraju u međuvremenu su međutim, spasnuli. Prema navodima organizatorica, do kraja veljače je na saslušanje privedeno 43 aktivistkinja. One su sve uhićene dok su na javnim mjestima, u tramvajima, autobusima i parkovima prikupljale potpise.

Uobičajen prigovor: aktivistice ugrožavaju nacionalnu sigurnost i provode antidržavnu propagandu. Sudionice kampanje te optužbe u cijelosti odbacuju, naglašavaju da se radi o izrazu socijalnog angažmana i slobode, te da se sve odvija strogo u zakonskim i ustavnim okvirima. Ali nade je sve manje - za razliku od islamski orijentiranog ženskog pokreta, predstavnice sekularnih organizacija sve manje vjeruju u mogućnost da se u okvirima autoritarnog, islamističkog sistema položaj žena reformama doista promijeni nabolje.

Nade u promjenu nabolje je malo

Roxana Zadeh, koja je u međuvremenu emigrirala u Njemačku, vrlo je razočarana: „U Iranu je na sveučilištima 60 posto studentica. Ali obrazovane žene čine još uvijek samo tri posto zaposlenih. Ostale žene nakon diplome ostaju kod kuće, kao domaćice. To je složen problem, na koji je ukazivala i Shjirin Ebadi, dobitnica Nobelove nagrade. Ona je također rekla i da unazad dvije godine i žene mogu biti sutkinje, ali samo na sudovima koji se bave porodičnim pravom, i to samo u funkciji do-sutkinje, ne kao sutkinje. Bez muškarca one taj posao ne smiju obavljati."

Neke, makar skromne, uspjehe ženski pokret u Iranu je ipak postigao, prije svega kada se radi o problematici rastave braka, o porodiljskom pravu te o radnom pravu. U cijelosti je, međutim malo promjena: u javnosti se i insistira na rigidnom razdvajanju spolova, bez obzira radi li se o javnom gradskom prijevozu, o predavanjima na sveučilištu, o koncertima ili sportskim priredbama.

S obzirom na društveno uređenje koje se i dalje zasniva na islamističkoj doktrini "velayat-e faqih" čini se malo vjerovatnim, da bi se u skoroj budućnosti u zakonskom ili ustavnom položaju žena nešto moglo nabolje promijeniti. A trenutno je i ženski pokret oslabljen: glavni zadatak je sada ponovo se okupiti, i iznova organizirati redove nakon udaraca režima.