Ta ideja je stara već više od 80 godina. U listopadu 1929. je nakon sloma burze u New Yorku čitavo američko gospodarstvo povučeno u ponor. U idućih nekoliko godina je američka vlada provela reforme koje su temeljito promijenile financijski sektor. Dvama zakonima poznatima kao Glass-Steagall-Act (po senatoru Carteru Glassu i kongresnom zastupniku Henryju B. Steagallu) 1933. je uveden sustav odvojenosti banaka. Obične banke koje vode tekuće i štedne račune građana te građanima daju kredite, nisu smjele više trgovati vrijednosnim papirima ili baviti se rizičnim špekulativnim poslovima.

"Senator Glass, jedan od autora zakona, već je 1920. bio uvjeren da previše novca odlazi na špekulacije", kaže gospodarski povjesničar Joachim Voth sa Sveučilišta Pompeu Fabra u Barceloni i objašnjava: "U vrijeme svjetske gospodarske krize Glass je vidio priliku za provedbu jasne podjele između poslovnih banaka na jednoj i investicijskih banaka na drugoj strani."

Strah današnjih političara od reformi

Glass-Steagall-Act nije bio jedini reformski potez. Godinu dana kasnije osnovana je ustanova za nadzor burze SEC, koja od tada nadzire trgovinu vrijednosnim papirima. I jamstvo za štednju građana potječe iz toga vremena.

U usporedbi s tim politika danas, četiri godine nakon propasti banke Lehman Brothers, ne može se pohvaliti nekim bitnim reformama. "Na gotovo kriminalan način iz krize od 2007. godine nismo izvukli nikakve pouke i zapravo nismo postigli nikakvo poboljšanje regulacije", kaže Voth dodajući: "Mislim da se radi o intelektualnoj nesposobnosti." Bankovni poslovi, komplicirani financijski proizvodi, isprepletenost s običnim gospodarstvom – sve to političarima izgleda tako kompleksno da se boje da ne bi nešto učinili krivo. "Oni saslušaju stručnjake iz financijske branše i onda ostave sve kako je i bilo", kaže Voth. Dosadašnje reforme ograničile su se na male promjene glede vlastitog kapitala banaka. "Time sigurno nećemo spriječiti sljedeću krizu", smatra Voth.

Tim više što pravila o temeljnom kapitalu, nazvana Basel III, još nisu stupila na snagu. U Sjedinjenim Državama je pokušaj da se bankama zabrane špekulacije na vlastiti račun zasad odgođen. Velika Britanija planira niz reformi, ali prije ljeta 2015. ni tu se ne može očekivati nikakav zakon.

Šarm starog rješenja

Nije čudo da neki priželjkuju vraćanje stare reforme iz 1933., odvajanje poslovnih od investicijskih banaka. Ono je dokinuto 1999. u vrijeme predsjednika Billa Clintona. U to je vrijeme "deregulacija" bila čarobna riječ.

Još prije 1999. je razdvajanje banaka postupno razvodnjavano. Tako je 1998. financijskom divu Citigroupu dopušteno posjedovanje investicijske banke Salomon Brothers.

I sad upravo Sandy Weill, do izbijanja financijske krize šef Citi-grupe i jedan od velikih profitera deregulacije, zahtijeva ponovno razdvajanje poslovnih od investicijskih banaka. A i list New York Times, koji se godinama publicistički borio protiv Glass-Steagall-Acta, u međuvremenu je promijenio gledište. "Sad vidimo rezultate te opsežne deregulacije. Danas mislimo da je bilo pogrešno to podržavati", objavile su ove novine u jednom uvodniku.

U Njemačkoj su se za razdvajanje tih banaka izjasnili šef socijaldemokrata Sigmar Gabriel, njegov stranački kolega, bivši ministar financija i novi kancelarski kandidat Peer Steinbrück, a nedavno i predsjednik uprave reosiguravatelja Munich Re, Nikolaus von Bomhard. Ne smiju postojati banke koje su tako važne za jednu državu da moraju biti spašavane poreznim novcem. "Ako je tako nešto relevantno za sustav, onda nešto nije u redu sa sustavom", kaže Bomhard.

Veličina nije najvažnija

Nasuprot tomu predsjednik njemačkog Saveza štedionica Georg Fahrenschon nije za podjelu. "Nisam prijatelj crno-bijele politike koja kaže, sad ćemo razbiti banke i odvojiti ih", kaže on. Zagovara univerzalne banke koje se bave svime: vođenjem računa građana, davanjem kredita, trgovinom vrijednosnim papirima i devizama. "Posljednjih godina smo vidjeli kako je važno bilo da smo imali neke regionalne banke koje su financirale poslovanje srednje velikih poduzeća", ističe Fahrenschon.

Ni gospodarski povjesničar Joachim Voth ne vjeruje da bi odvojenost banaka spriječila financijsku krizu. Pa ipak, odvajanje smatra nužnim kako banke ne bi bile tako velike da njihova propast odmah ugrožava čitavo nacionalno gospodarstvo. Do početka liberalizacije 1980-ih godina svijet je dobro funkcionirao bez banaka koje su bile prevelike da bi smjele propasti, gospodarstvo je snažno raslo.

Deutsche Bank rizik za Njemačku

Voth smatra neodrživom tvrdnju da gospodarstvo ne može rasti bez velikih financijskih koncerna, koji posluju na međunarodnoj razini: "Ništa što je važno za nacionalno gospodarstvo nije bilo stvarno lošije prije 20 ili 30 godina. Ništa što danas investicijske banke postižu kroz svoju veličinu ne bi nam stvarno nedostajalo."

I Deutsche Bank je zbog svoje veličine "rizik za Njemačku, koji se zapravo teško može nositi", smatra Voth i dodaje: "Ne znam koliko kriza si možemo još priuštiti dok ne počnemo dobro regulirati."

Europski političari su, međutim, trenutno zabavljeni prije svega rješavanjem dužničke krize. "To je kao kad bi čovjek pregrađivao brod dok je na pučini", kaže Voth. Unatoč tomu ne može se dopustiti kumuliranje rizika u bankama zbog kojih će biti potrebna sljedeća akcija spašavanja. Dužnička kriza nije razlog za odgodu regulacije bankarskog sustava, smatra Voth.