„Ovogodišnji program nazvan je Generacija samoupravljača, a sastoji se od sedam dijelova čiji naslovi su puni simbolike. Prvi dio je Pozdrav Titu, mladosti, partiji i miru. Računajte na nas, jer mi smo Titovi, Tito je naš!“ Riječi su to iz televizijskog višesatnog prijenosa Dana mladosti održanog daleke 1979. godine na Stadionu JNA u Beogradu.

Bila je to godina kada je Tito posljednji put primio Štafetu mladosti koju su tisuće omladinaca, sportaša, zaslužnih građana trčale kroz cijelu državu kako bi mu njome prenijele najbolje rođendanske želje svih naroda i narodnosti. Uz plesni performans probranih omladinaca i estradnih zvijezda koji su svoju stadionsku točku zvanu „slet“ uvježbavali mjesecima. I to sasvim dobrovoljno.

Dan mladosti – svojevrstan festival odanosti doživotnom predsjedniku u, danas bismo rekli, sjevernokorejskom stilu slavljen je kao Titov rođendan 25. svibnja, iako mu je pravi rođendan bio osam dana ranije.

„I otac, i mati“

„Ako te prevarim, druga Tita ne volim“, dječja je zakletva koja živo opisuje kult ličnosti nerazumljiv mlađim generacijama. Tih sedam riječi sažimlju Broza u roditelja nacije, gospodara naroda, no omiljenog toliko da je zauzeo zakletve do tada namijenjene samo majkama. Za poklonike Tito je bio bonvivan, ljubimac holivudskih glumica, „naš stari“, vješt političar kojem „zapad jede iz ruke, a istok ga nije uspio slomiti“. Za protivnike, bio je štošta, no o tome nisu smjeli glasno pričati, ako nisu bili spremni završiti u emigraciji ili zatvoru. Sve do devedesetih kada je diskurs promijenjen pa su i oni koji su ranije držali Brozovu sliku u dnevnoj sobi, oportuno promijenili stav. Ili su ga mudro zadržali za sebe.

No kako teška stvarnost uljepšava prošlost, a uz to i psiholozi tvrde da lijepe epizode prošlosti intenzivnije doživljavamo od dobrih dijelova sadašnjosti, ne čudi sve glasnije dozivanje Tita koji bi kao svojevrsni deus ex machina uspio riješiti sve probleme s kojima se suočila osamostaljena Hrvatska. Da ih je demokracija razočarala, hrvatski građani pokazali su u velikoj anketi portala Mojevrijeme.hr iz 2015. godine kada je 74% građana starijih od 45 godina reklo da bi se, pod određenim uvjetima, vratilo u jednoumlje.

Ružičaste naočale za gledanje prošlosti

Proteklih godina ispisane su tako brojne ostrašćene rasprave i kolumne o Titovim navodno besplatnim stanovima, sigurnim radnim mjestima, besplatnim ljetovanjima i društvu solidarnosti. Iako su stanove plaćali svi, a dobivali samo neki. Upravo oni koji brane tako stečene stanove kao privatno vlasništvo, često nisu spremni osuditi poslijeratne nacionalizacije.

Oni koji spominju radna mjesta i plaču nad današnjim iseljavanjima mladih ne žele ni čuti podatak da je Jugoslavija već 1971. godine brojala 671.000 mladih koji su u organizaciji državnog zavoda za zapošljavanje krenuli put tvornica u zapadnoj Europi. Dok se prosvjeduje zbog policijskih istraga nad onima koji putem društvenih mreža otvoreno prijete premijeru, opravdavaju se politički zatvori i višegodišnja „službena putovanja“ na kojima su završavali rođaci i susjedi. Iz prepunih trgovačkih centara, a pod teretom osobne odgovornosti i demokracije koja traži mudrost, gotovo se romantičnim čine nekadašnji redovi za kavu, deterdžent, nestašice benzina ili odlazak u Trst po traperice.

Ne čudi stoga da se je Dan mladosti održao. Doduše, uz znatno skromniju produkciju i samo par tisuća sjedokosih sudionika koji se svake godine, umjesto na Stadionu JNA u Beogradu, okupljaju u Muzeju "Staro selo" Kumrovec. Uz pripadajuću ikonografiju i partizanske hitove ispred Titove rodne kuće. Iste one u kojoj je „mali Jožica“ braći i sestrama skuhao svinjsku glavu, nakon čega su dobili proljev, učili su nas u školi.

Sa svih strana… Jugoslavije

„Iznenadili biste se koliko mlađih ljudi dođe, posebno iz Istre, Zagorja, Dalmacije. Ali ima i dosta Slovenaca. Iz Cazinske krajine dođe najmanje pet, šest autobusa. Zapravo dolaze ljudi s područja bivše Jugoslavije u organizaciji lokalnih saveza boraca Narodno-oslobodilačkog rata i društava koja njeguju Titovu uspomenu i ostavštinu“, objašnjava nam organizator ovog događaja, bivši veleposlanik Republike Hrvatske u Libiji i predsjednik Saveza društava Josip Broz Tito – Jovan Vejnović. Onima koji ovaj klub obožavatelja Tita nazivaju jugonostalgičarima i „komunjarama“ poručuje da je „Dan mladosti i radosti“ u funkciji demokratskih kretanja u društvu, druženja, prekogranične suradnje i smanjivanja napetosti na prostoru bivše države.

Tito je za njega, bez dvojbe pozitivna osoba, pa čak i kada se spomenu odmazde u kojima su nakon okončanja 2. svjetskog rata bez suđenja pobijeni deseci tisuća vojnika NDH i civila. „NOB nije bila samo borba protiv fašizma, ona je pokrenula modernizaciju i otvorila perspektive ovim prostorima. Mi danas govorimo o pravima ljudi, nacija, poštovanju različitosti. A na Bleiburgu se nije dogodilo ništa osim kapitulacije ustaškog režima. Tamo gotovo nitko nije poginuo. No nitko od nas ne govori da su križni putevi bili u redu, osvete i zločini se ne mogu poreći. Ali na temelju toga ne možete stvarati mitove o zločinu neviđenih razmjera. Te izmišljotine nemaju uporište u povijesnim činjenicama“, poručuje Vejnović onima koji obilježavanje Titova „rođendana“ doživljavaju kao provokaciju.

Tito je najjači kumrovečki proizvod

Za Kumrovčane je Tito i blagoslov i prokletstvo. Jer je njegova kuća glavna atrakcija kraja, ali ne žele da ih svijet poistovjećuje s pomalo grotesknim fotografijama ostarjelih pionira koji uz harmoniku slave rođenje nekadašnjeg doživotnog predsjednika.

„Naravno, ne bježimo da je Tito rođen ovdje, ali ovaj muzej postoji i zbog drugih motiva. Ljudi se iznenade, jer misle da mi baštinimo osobne Titove predmeta. No muzej je konceptualno osmišljen tako da pokazuje Titovo djetinjstvo, a za političko djelovanje postoje neki drugi muzeji. Radim tu već više od 20 godina i nismo doživjeli neugodnosti“, kaže nam Tatjana Brlek, voditeljica Muzeja "Staro selo".

Između ostalog doznajemo da je ovaj muzej prošle godine posjetilo više od 54 tisuće posjetitelja, od toga 23 tisuće stranih. Među potonjima, najbrojniji su oni iz Slovenije, a slijede ih turisti iz Sjedinjenih Država pa Kinezi i Izraelci. Nađe se nešto i gostiju iz Njemačke. Strani posjetitelji dolaze ciljano zbog Tita. Njihovi stavovi ovise o dobi i krajevima iz kojih dolaze.

„Najmlađi dolaze kako bi kroz interaktivne radionice upoznali tradicijsku arhitekturu i obrte Hrvatskog zagorja s prelaska iz 19. u 20. stoljeće. Odrasli dolaze zbog Tita, ali ne isključivo. Ovo je prelijep kulturni krajolik gdje mlade obitelji žele uživati u spoju kulturne i prirodne baštine“, kaže nam naša sugovornica. No Brlek misli da ima još mjesta za mudru kulturnu eksploataciju najpoznatijeg Zagorca svih vremena. Primjerice, kroz predstavljanje rezidencije Josipa Broza u koju je smještena zbirka darova koje je Broz primio, a koju je iz Ureda predsjednika na Pantovčaku, uz negodovanje velikog dijela javnosti, otpremila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u sklopu vlastitog obračuna s prošlosti.

Ozbiljniji povjesničari reći će da je riječ o višedimenzionalnom liku kojega ne možemo tumačiti u crno-bijeloj tehnici, neovisno o vremenu u kojem je živio. No optika hrvatskih građana nema sivih nijansi. Jer demokratski dijalog i kritičko promišljanje prošlosti nisu vrijednosti koje je hrvatsko društvo imalo priliku usvojiti. Kako za Tita, tako ni poslije njega.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.