U Njemačkoj je sve više agencija koje posreduju pri posudbi djedova i baka spajajući obitelji s malom djecom na jednoj s rent-a-bakama i rent-a-djedovima na drugoj strani. Oni provode izvjesno vrijeme s djecom, neki redovno, drugi samo povremeno. Aktivnosti su različite: dok jedni radije idu u s djecom u šetnju ili na dječje igralište, drugi više vole posjete muzeju.

Nedjelja je, u dvorani s izlošcima iz pretpovijesti u gradskom muzeju Bottrop u srcu Rurske oblasti baka i djed s unukom između sebe šeću od eksponata do eksponata. Dijete je začuđeno sličnošću prvobitnog čovjeka s majmunima, djed mu objašnjava da je to neandertalac, preteča homo sapiensa. U muzeju su i drugi djedovi i bake sa svojim unucima, ali ovaj trio je malo drugačiji: Manfred i Marlies Schneider nisu u krvnom srodstvu s osmogodišnjim Manuelom, mada ih on zove "bako" i "djede".

"Kao kod svake obitelji"

Bračni par Schneider se već pet godina brine za svog "iznajmljenog unuka". Nakon što su oboje otišli u mirovinu, ustanovili su da odjednom imaju puno slobodnog vremena. Vlastite djece i unuka nemaju, a djecu su oduvijek voljeli. Osjetili su prazninu u svom životu, objašnjava Manfred Schneider: "Biološki mi tu više ništa ne možemo, ali nešto nam nedostaje. Svi naši prijatelji su stari ljudi, imaju 65, 70, 75 godina. Polako se svi približavamo kraju života."

Tako su odlučili uspostaviti kontakt s mladom generacijom, odlučili su potražiti obitelj koja nema djeda i baku, a želi ih imati. Obratili su se Udruzi za zaštitu djece u Gelsenkirchenu, koja posreduje starije osobe kao djedove ili bake "na posudbu". Kada su upoznali tada trogodišnjeg Manuela, odmah su se zaljubili mu njega. Danas više nitko ni ne razmišlja o tome da on nije njihov pravi unuk: "Tu u osnovi i nema razlike. Sve se odvija sasvim normalno, kao kod svake druge obitelji u kojoj su baka i djed od samog rođenja unuka s njim", naglašava Marlies Schneider.

Više od babysittera

Ovi "posuđeni" baka i djed sa svojim "posuđenim" unukom se vide svakog vikenda. Nekada idu na izlet, nekada u kino, a ponekad naprosto u šetnju. Jednako kao i mnoge druge obitelji u svoje slobodno vrijeme rade. Tu se ne radi o tome da stariji samo čuvaju dijete, budu neka vrsta besplatnih babysittera, naglašava Manfred: "Mi ne dolazimo samo na nekoliko sati, dok su roditelji odsutni, mi s djetetom izlazimo van, često satima. Potrebno je vrijeme da se izgradi povjerenje i prisnost za tako nešto."

A Manuel? On voli svoju baku i svog djeda. Ponekad im odaje i svoje najveće tajne. "Oni ne viču na mene kao mama. Ona zna biti jako ljuta kada napravim nešto što nije u redu. I baka i djed su ljuti na mene kada nešto zgriješim, ali ne toliko kao kod kuće", kaže unuk.

Dobro i za stare i za mlade

Manuel i bračni par Schneider se raduju kada su zajedno, ali to nije jedini aspekt takvih "umjetno" nastali odnosa. Važno je i da se djeca naviknu na prisustvo starijih osoba, jednako kao i da stari ponovo dobiju osjećaj da ih netko treba, da nisu "za baciti", naglašava Ulla Ueberreiter-Michovius. Ona vodi Udrugu "Vrijeme s djecom" iz Kölna, koja već sedam godina nudi servis s bakama i djedovima "na posudbu". "Starije osobe žele neki smisleni sadržaj u životu. Pokazalo se da su djeca dobra za njih: drže starije stalno u pokretu, donose promjene, daju nove impulse. A s druge strane to je dobro i za djecu. Ona uče što je to obazrivost, pažnja, strpljenje."

Da je Manuel odmah dobio i baku i djeda je ipak iznimka - u pravilu su to ipak žene koje se angažiraju kao rent-a-bake. A uz to takvu baku nije lako naći - potražnja za iznajmljenim djedovima i bakama još uvijek uveliko nadmašuje ponudu.