21. travanj 1989. je dan koji je ušao u povijest računalstva. U Japanu je predstavljen prvi Game Boy (točnije, na japanskom se ti ideogrami izgovaraju Gēmu Bōi) i makar i proizvođač, japanska tvrtka Nintendo nije bila baš posve sigurna u uspjeh, tadašnji "starci" su bili potpuno sigurni da je to - glupost. Kome treba takva ružna, siva kutijica, samo sa jednim križem za upravljanje i dva mala siva i još dva malo veća crvena gumba?

Iznad nje je bio zelenkasti ekrančić, za današnje pojmove upravo jadne kvalitete. Dijagonala mu nije bila niti sedam centimetara (66 milimetara), a na njemu se odvijala igrica sa kockastim figuricama jer mu je i rezolucija bila samo 160 prema 144 pixela(točaka). Boja? Kakva boja? Svi likovi i junaci igara su bili u četiri nijanse sive i to na podjednako sivo-zelenoj podlozi.

Nintendo i njen šef, Hiroschi Yamauchi je već znao kako se sa "igricama" za računala može napraviti dobar posao. Konačno, konac osamdesetih prošlog stoljeća je bilo doba kad su "gumice" (Sinclair ZX Spectrum), čak i Commodori već gotovo čitavo desetljeće zujali priključeni na obiteljske televizore u dnevnoj sobi, a ta tvrtka je već i prije toga proizvodila aparate za igre za gostionice i igračnice.

"Kvrcalo" se već čitavo desetljeće

Njegov glavni inženjer Gunpei Yokoi je isto tako već za Nintendo već stvorio konzolu koja stane u džep. Od početka osamdesetih je tu bio Gēmu & Uotchi, na engleskom tržištu se proizvod zvao Game & Wach, na njemačkom Tricotronic. I na njemu se mogla igrati igrica - legendarni tetris, ali i avanture poput Donkey Kong ili Balloon Fight. No problem takvih konzola je bio: na tom uređaju je u pravilu postojala samo jedna igra.

Ako bi dosadila, a za to obično nije trebalo dugo vremena, trebalo bi kupiti čitav novi aparatić sa nekom drugom igrom. Za mališane to naravno nije bio toliki problem, ali jest - za roditelje. Najkasnije nakon druge mašinice je trebalo postići svjetski rekord u drečanju i tentanju da bi se dobila i treća.

Novi Gameboy je bio drugačiji. On je bio mnogo skuplji, koštao je tada oko 160 maraka (oko 80 eura), ali su se mogli kupovati i moduli (čipovi) na kojima su bile druge igre. Ako se sve zbroji i sabere, jedva da je onda postojala razlika od nekoliko čitavih aparatića. Ali te module su roditelji mogli razumjeti jer je to bilo doba i kad su stizala prva kućna računala koja su također trebala nove programe. A u svakom poslu je najvažnije da razumije onaj tko drži novčanik.

Zapanjeni i oduševljeni roditelji

Ubrzo jedva da je bilo mališana koji nije "kvrcao" po križiću pred školom ili na autobusnoj postaji jer su i roditelji brzo naučili još jednu golemu prednost ove prve prave mobilne igraće konzole: tišinu. Kad se putovalo na odmor, sa stražnjeg sjedala automobila je možda po prvi puta u povijesti cestovnog prometa i od otkrića kotača, vladao do tada nepoznat fenomen. Nije bilo vriske i svađe, nije bilo pitanja 'kad ćemo stići' i 'mama, meni je dosadno', gunđanja da je netko žedan ili da treba na WC... Barem prvih 500 kilometara je bio božanski mir dok su potomci zurili u svoje pixele, tako da niti roditelji nisu žalili izdatka za taj užitak.

Nakon Japana, u kolovozu se Gameboy pojavio u SAD, slijedeće godine i u Europi i činilo se da ga više ništa ne može zaustaviti. U različitim inačicama, kasnije su se pojavili i šareni, čak i jedan proziran model, prodano je gotovo 120 milijuna primjeraka. Junaci tih igrica, Super Mario ili Pokemon su ubrzo postali poznatiji od mnogih junaka stripova, filmova, a o knjigama da niti ne govorimo. I naravno da su se već onda pojavili prvi zabrinuti glasovi.

Tako je ugledni list Die Zeit u svom izdanju 1991. Gameboy nazvao "utjelovljenjem đavla" i autorima nije bilo jasno, odakle njegova popularnost. Čule su se rasprave o ovisnosti, psiholozi su svjedočili da imaju već pacijente koje i u snu slažu kockice 'tetrisa'. Ali s druge strane, drugi proizvođači igara za računala su se trudili svim silama da mališanima ponude neku drugu mobilnu konzolu za igru. Gotovo sve su imale ljepši prikaz slike, bolje procesore... Ali Gameboy je bio i ostao glavni izvor zabave za mališane.

Koliko ti je godina?

Tek u posljednje doba se to počelo mijenjati. Sve je manje klinaca i klinceza koji nemaju mobitel s mogućnostima o kakvima Hiroschi Yamauchi i Gunpei Yokoi prije "samo" 25 godina doslovce nisu mogli niti sanjati. Svjetska mreža je prepuna igara svih mogućih vrsta, a one od Nintenda su samo jedne od tisuće drugih.

Ipak, i danas ih ima mnogo koji ljubomorno čuvaju svoje stare Gameboyove i na socijalnim mrežama izmjenjuju svoja iskustva. Bez obzira na današnje igre sa ekrana od 60 palaca, ima još uvijek čari ganjati kornjače u Mutant Hero Turtles u četiri nijanse sive. Ali možda je to danas postalo mjerilo koliko godina netko ima, baš kao što je krajem osamdesetih mjerilo bilo, da li su među gramofonskim pločama Rolling Stonesi, stari Beatlesi ili još uvijek Elvis Presley. Pitanje današnjih naraštaja pak glasi - što su to "gramofonske ploče'?