"Bilo je dovoljno reći jednu krivu riječ i odmah su te strpali u zatvor. Ljude je bilo strah pričati o politici ili izražavati kritiku na račun Hosnija Mubaraka. Bili su vrlo oprezni i prestrašeni", priča Amin Saleh. On je odrastao u Egiptu i potom došao u Njemačku. U međuvremenu je 28-godišnji student dobio njemačko državljanstvo, ali sa svojom obitelji i prijateljima u sjevernoj Africi je stalno u kontaktu. Nogomet je u Egiptu poput vjere, kaže on. Ili si musliman ili kršćanin, ili si za Al-Ahly ili ne. Važnost tog nogometnog kluba potvrđuje i Jan Busse. Taj politolog radi za Amnesty International i stručnjak je za egipatski nogomet. Povijesno gledano je Al-Ahly simbol egipatskog naroda i tako vidi sam sebe, upućuje Busse: "To je bio prvi klub koji su osnovali samo Egipćani - samo za Egipćane - pa je doista nacionalni simbol borbe protiv tadašnje britanske kolonijalne vladavine i egipatske monarhije."

Nogometni navijači - organizatori revolucije

Nogomet i politika su u Egiptu tijesno povezani jer zadnjih godina nije na ulici nitko otvoreno govorio o politici. O njoj se govorilo u džamiji - i na stadionu. "Kako je društvo obilježeno velikim siromaštvom i - u doba Mubaraka - još i represijama, nogomet je oduvijek bio utočište u kojem su se mogle otvoreno izraziti emocije. Kao i ispušni ventil za frustracije", konstatira Busse i dodaje: "Ja mislim da je to u takvom obliku moguće skoro samo u nogometu."

Koliko su važnu ulogu igrali "ultrasi" u egipatskoj revoluciji objašnjava Jan Busse u svojim predavanjima u okviru brojnih navijačkih projekata u Njemačkoj, između ostalog i u drugoligašu Kölnu. Prema njegovom mišljenju, nogometni navijači su u egipatskoj revoluciji odigrali veću ulogu nego bilo koja druga politička grupa. Oni su već imali iskustva s policijom i uličnim okršajima. Oni su organizirali barikade, zbrinjavanje ranjenih i demonstracije na trgu Tahrir: "Za razliku od većine drugih skupina u Egiptu, 'ultrasi' su bili rijetka dobro organizirana grupa. Jedino su još u takvoj mjeri bila organizirana Muslimanska braća."

"Masakr u Port Saidu"

Čak su se i rivalske, pa i neprijateljske navijačke skupine ujedinile i pozivale ljude da zajedno izađu na ulice protiv režima. Ako je istina ono što govore mnogi promatrači i sami "ultrasi", onda su za to platili visoku cijenu: u utakmici između Al-Ahlyja i Al-Masrija dogodila se tragedija koju neki zovu "masakr u Port Saidu". Navodni fanovi Al-Masrija su upali na travnjak i napali čak i igrače. Svjedoci tvrde da su bli naoružani palicama, noževima, bocama, pa čak i vatrenim oružjem. Policija nije intervenirala pa je konačna bilanca nereda bila: 74 mrtva i 1.000 ozlijeđenih. Ova tragedija je za posljedicu imala prekid prvenstva koji traje (od veljače) do danas. Al-Masri je kažnjen s dvije godine zabrane igranja, pokrenut je i sudski proces koji je, međutim, uvijek iznova odgađan. Do sada nema novih saznanja o krivcima i odgovornima. "Ultrasi žele pravdu za 74 žrtve koje su poginule. I dok se ta pravda ne ostvari sudskim putem, ultrasi će i dalje blokirati natjecanje u egipatskoj ligi", tvrdi njemački politolog Busse.

Egipat još daleko od cilja

Egipatske vlasti su najavile da će se natjecanje u nacionalnoj nogometnoj ligi ponovno nastaviti 15. prosinca. Busse pretpostavlja da pritisak na egipatski nogometni savez sve više vrše oni koji od nogometa imaju financijsku dobit - igrači, mediji, poduzeća. Ta odluka u svakom slučaju nije donesena u dogovoru s "ultrasima" Al-Ahlyja, pa se može računati s time da će oni protiv nje prosvjedovati. "Ciljevi koje 'ultrasi' javno izražavaju svakako zaslužuju podršku", upućuje Busse: "Oni su protiv korupcije u nogometu, a pravno rasvjetljavanje okolnosti masakra u Port Saidu je u svakom slučaju utemeljeni zahtjev." "Ultrasi" imaju veliku moć u Egiptu. Zaprijetili su da će okupirati stadione i, bude li trebalo, i centralu egipatskog nogometnog saveza. I u aktualnim prosvjedima protiv Mursija sudjeluju navijači različitih klubova - revolucija još ni blizu nije okončana.

Ni Amin Saleh ne vjeruje da će se uskoro nešto promijeniti. Za to je potrebno vrijeme, kaže on: "Morat će proći desetljeća, najmanje 30 godina. Egipatski narod treba preodgojiti. Ljudi moraju početi drukčije razmišljati. Egipat treba strukture i sredstva i za obrazovanje. A najvažnije je da ljudi imaju dovoljno novca za hranu."

Tko god bio na vlasti u Egiptu, ima pune ruke posla: vlada velika nezaposlenost među mladima, u narodu je puno siromašnih i nepismenih. Čitava ta situacija egipatsko vodstvo suočava s velikim društveno-ekonomskim i demografskim problemima.