Od svrgavanja s vlasti njegova oca, posljednjeg iranskog šaha, sin Reza Pahlavi proveo je gotovo pola stoljeća u egzilu u Sjedinjenim Američkim Državama. Tijekom pobuna i ustanaka protiv iranskog režima posljednjih godina, uključujući i aktualne s početka 2026. godine, Pahlavi koristi svoju platformu kako bi pozvao na snažnije djelovanje na ulicama Irana i predstavlja se kao sekularni i prodemokratski glas koji podržava promjenu režima.

Rođen 1960. godine, Pahlavi je najstariji sin šaha Mohammada Reze Pahlavija i njegove supruge Farah. Službeno je proglašen prijestolonasljednikom tijekom očevog krunjenja 1967. godine, kada je imao samo sedam godina.

Međutim, Pahlavi se nije mogao vratiti u Iran od svrgavanja monarhije 1979. godine, koja je bila saveznik SAD-a. Pad režima uslijedio je kao odgovor na političku represiju i rastuću društvenu nejednakost te je doveo do uspostave teokratskog režima koji zemljom vlada i danas.

U vrijeme revolucije Pahlavi je u SAD-u pohađao obuku za vojnog pilota. Kasnije je studirao političke znanosti na Sveučilištu Južne Kalifornije i trajno se nastanio u Sjedinjenim Državama. Danas otvoreno govori protiv iranskog režima i pozicionira se kao zagovornik demokracije.

Kakav je Pahlavijev plan?

„Moja životna misija je stvoriti uvjete da iranski narod konačno može sam odlučivati o svojoj budućnosti na slobodnim i poštenim izborima“, rekao je Pahlavi za DW 2023. godine. „Onoga danakada Iranci izađu na birališta kako bi odlučili o svojoj budućnosti, moja će misija biti ispunjena, a moja politička uloga završena.“

Iako je javno podržao referendume koji bi Irancima omogućili da sami odrede oblik buduće vlasti, Pahlavi se istodobno nastoji pozicionirati za ključnu ulogu u tranziciji, pa čak i za dugoročnije vođenje zemlje.

Tijekom dvanaestodnevnog rata Izraela i Irana u lipnju, Pahlavi se ponudio da bude privremeni vođa u slučaju kolapsa vlasti. „Danas sam ovdje kako bih se stavio na raspolaganje svojim sunarodnjacima i poveo ih putem mira i demokratske tranzicije“, rekao je na konferenciji za novinare u Parizu. „Ne tražim političku moć, već želim pomoći našoj velikoj naciji da u ovom kritičnom trenutku pronađe put prema stabilnosti, slobodi i pravdi.“

Na toj je konferenciji predstavio niz planova i strategija za demokratsku tranziciju Irana, utemeljenih na načelima „teritorijalnog integriteta, individualnih sloboda i jednakosti svih građana te razdvajanja religije od države“. „Konačni oblik demokracije kojoj težimo odlučit će iranski narod na nacionalnom referendumu“, rekao je Pahlavi.

Također je naznačio mogućnost da Iran postane ustavna monarhija, slična drugim državama u kojima monarh ima simboličnu ulogu, dok izvršnu vlast imaju parlamenti, a eventualno i izabrani nositelj vlasti.

„Politička figura menadžera“

Nakon gotovo 50 godina u egzilu, Pahlavi i njegova obitelj i dalje uživaju potporu dijelova iranske dijaspore. Mnoge skupine koje najglasnije podržavaju Pahlavija snažno su prisutne u medijima i na društvenim mrežama koje su u Iranu strogo kontrolirane, što otežava procjenu stvarnog raspoloženja stanovništva unutar zemlje.

S obzirom na to da nekoliko generacija Iranaca nikada nije živjelo u monarhiji, ključno je pitanje bi li zemlja 2026. godine podržala njezin povratak.

Ipak, Pahlavi bi mogao igrati važnu ulogu u tranziciji iz Islamske Republike u demokratsku državu. „U jednom trenutku ovom je pokretu potrebna politička figura menadžera i osoba oko koje će se ljudi okupiti“, kaže za DW Alex Vatanka, stručnjak za regionalnu sigurnost iz američkog Instituta za Bliski istok.

„Nitko nema takvu prepoznatljivost imena i podrijetlo kakvo Pahlavi nosi, iako ga čeka težak put uvjeravanja skeptika da može biti pouzdan menadžer tranzicije Irana nakon Hameneija, a ne netko tko bi odmah pokušao konsolidirati vlast za sebe“, smatra Vatanka.

Pahlavijevi međunarodni potezi mogli bi, međutim, potkopati njegovu potporu unutar Irana. Posljednjih godina susretao se s brojnim svjetskim čelnicima. Najznačajniji je bio njegov susret s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom tijekom posjeta Izraelu u proljeće 2023. godine, koji je ostao jedan od njegovih ključnih saveznika.

S obzirom na višedesetljetno neprijateljstvo Irana i Izraela, ta suradnja predstavlja problem za mnoge Irance, koji Netanyahuovu vladu vide kao agresora, osobito nakon dvanaestodnevnog rata u lipnju.

Skora tranzicija malo vjerojatna

I dalje postoji velika neizvjesnost oko toga mogu li aktualni prosvjedi srušiti režim u Iranu. U porukama na društvenim mrežama Pahlavi je pozivao na nastavak štrajkova i prosvjeda. U novije vrijeme njegovi su tonovi oprezniji, osobito nakon represije nad demonstrantima.

Iako je oporba ohrabrena činjenicom da su se prosvjedima u Teheranu pridružili i trgovci, koji su povijesno bili skloni režimu, promatrači ostaju skeptični prema mogućnosti brze demokratizacije.

„Ova iranska država duboko je ukorijenjena i stalno djeluje u kriznom modusu, kako institucionalno tako i kroz svoje sigurnosne strukture“, rekao je za DW Arshin Adib-Moghaddam, supredsjedatelj Centra za iranske studije pri Sveučilištu SOAS u Londonu. „Sami prosvjedi neće zamijeniti sustav. Ozbiljni poznavatelji Irana znaju da je većina onoga što danas čujemo politička fatamorgana, daleko od stvarnosti na terenu.“

Sličnog je mišljenja i Vatanka, koji smatra da će presudni faktori biti sposobnost demonstranata da dugoročno održe prisutnost na ulicama, pritisak onih koji mijenjaju stranu unutar režima, kao i utjecaj vanjskih aktera poput SAD-a i iranske dijaspore.

„Pitanje nije samo mogu li vlasti u Iranu savladati ove prosvjede, nego imaju li snage obuzdati sljedeće, koji će buknuti ako ovaj val ne dovede do pada režima“, zaključuje Vatanka.