Dok već polako nestaju oglasi i reklame ovogodišnje prijestolnice kulture Plovdiva, u Rijeci u Hrvatskoj i u Galwayu u Irskoj su se već počele događati manifestacije.

Turistima do sad Rijeka nije bila vrijedna da tamo zastanu: većina ih je projurila pored tog grada na putu bilo u Opatiju ili u Istru, ili dolje niže prema Dalmaciji. Jer u Rijeci praktično ne postoji nekakva velika plaža s ležaljkama i šarenim suncobranima. Ali taj grad niti ne treba tako nešto: njegov šarm leži negdje posve drugdje.

Rijeka je poveznica srednje i jugoistočne Europe. Lučki grad je mješavina srednjovjekovne tvrđave, velebnih palača iz doba Austro-Ugarske, tržnice u stilu secesije, trgova sličnih onima u Italiji, socijalističkih novogradnji i napuštenih tvornica koje čeznu da budu probuđene iz svog sna. I tko onda još treba nekakvu plažu?

Do Prvog svjetskog rata je Rijeka pripadala Habsburškoj monarhiji, od 1924. do 1945. je veći dio grada pripadao Italiji. Uslijedilo je razdoblje Jugoslavije u kojoj je Rijeka uzdignuta u uzoran grad s brodogradilištima, rafinerijom i tvornicama. Broj stanovnika se popeo s 25.000 na 200.000, ali po raspadu Jugoslavije su mnoge tvornice zatvorile svoja vrata, a njihovi pogoni su se pretvorili u pozornicu Apokalipse. Mnogi su ostali bez posla, preostale su tek uslužne djelatnosti – ili odlazak trbuhom za kruhom. Danas u Rijeci živi još 130 tisuća ljudi.

Ljepota i novina u starom

Rijeka je ukupno dobila 40 milijuna eura potpore Europske unije za sljedeću godinu. Ali nasuprot drugim prijestolnicama kulture, grad na Kvarneru nema namjeru graditi nove zgrade. Rijeka želi sačuvati staro i od toga učiniti novo: „Napuštene tvornice su dio identiteta grada, one imaju svoju priču. Zato smo odlučili da ih ne rušimo, nego da ih preoblikujemo", objašnjava Irena Kregar Šegota, voditeljica komunikacije za Rijeku 2020.

Kao što je na primjer bivša tvornica Rikard Benčić u Krešimirovoj ulici: na 27.000 četvornih metara areala će naći svoj dom četiri nove kulturne institucije.

I brod Galeb, nekadašnji teretni, onda ratni i na koncu Titova jahta se pretvara u muzej. Turiste veoma zanima taj brod, neke Riječane ne baš toliko: „Neki poistovjećuju taj brod samo s Titom i Jugoslavijom i nepovjerljivi su prema tome kako ćemo prikazati to poglavlje naše povijesti. Ali naš je cilj pokazati čitavu povijest tog broda koja je počela davno prije Tita i koja je izuzetno zanimljiva. A osim toga vjerujemo kako će brod kao muzej postati omiljena turistička atrakcija i time će moći postati dobar izvor prihoda gradu", kaže Irena Kregar Šegota.

Otvoren, tolerantan i multikulturan

Kulturna pozornica Rijeke privlači mnoge slobodne umjetnike i ljubitelje slobode. Rijeka je oduvijek bila na glasu kao dinamičan i progresivan grad. Ona se hvali da je mjesto rođenja hrvatskog punka s bendovima kao što je Paraf, ali već i prije je riječki bend Uragani nagovijestio dolazak rocka. „Luka različitosti" je parola koju je Rijeka uzela za svoje aktivnosti kao kulturna prijestolnica. Luka je vrata u svijet kroz koje su došle mnoge nacionalnosti, kulture i vjere. Svi oni čine Rijeku posve osobitim gradom: u inače više konzervativnoj Hrvatskoj je Rijeka tolerantnija, otvorenija i slobodnija.

Ovdje se održava i LGBT-festival Smoqua bez ikad ikakvih incidenata, što ne bi bio slučaj u baš svim gradovima Hrvatske gdje jačaju snage desnice. „Rijeka je tolerantan grad u kojem se raznolikost ne samo prihvaća, nego se i tako živi. Mi smo i prvi grad u Hrvatskoj koji je postao dio mreže Europskog vijeća Intercultural Cities. Zato smo se i odlučili za parolu Luka različitosti. Tu parolu postavljamo i kao pitanje Europi: u kojoj mjeri je Europa sprema prihvatiti različitosti?" - pita Irena Kregar Šegota.

Galway: „Kao Barcelona, samo za vrijeme kiše"

Cesta u prvom planu, brda u pozadini i jedan jarac koji skeptično gleda u kameru: tako se predstavlja grad Galway u internetu. Čista priroda. Za kulturu se mora listati po ekranu, ali onda bude i toga: muzika, ples, literatura, poezija. Za svakoga ponešto.

Malo sveučilišno mjesto s jedva osamdesetak tisuća stanovnika leži na zapadnoj obali Irske, na rubu Europe i s pogledom na Atlantik. „Amerika je sljedeća postaja", kaže kreativna direktorica Helen Marriage kod predstavljanja kulturnog programa. Galway je na glasu kao prijestolnica tradicionalne irske glazbe: na svakom uglu sviraju ulični svirači i to usprkos tradicionalno lošem vremenu. „Galway je kao Barcelona za vrijeme kiše, jer tu pada kiša 240 dana u godini", kaže nam Helen Marriage. A tko ne može izaći na kraj s tom vječitom kišom, najbolje mu je svratiti u sljedeći pub: tamo se okuplja uvijek šareno mnoštvo i uvijek je vedro, uz lokalno piće i muziku je dobro raspoloženje zajamčeno.

„Kultura nam treba više nego ikad"

Galway se nalazi oko 160 kilometara od britanske Sjeverne Irske. To uzbuđuje duhove jer koncem siječnja Velika Britanija napušta Europsku uniju i mnogi strahuju da će opet izbiti sukob koji je na tom području Irske odnio na tisuće ljudskih života, deseci tisuća su ozlijeđeni. „Festival dolazi u pravi trenutak. Jer mi trebamo kulturu više nego ikad", kaže irski veleposlanik u Londonu Adrian O'Neil. Jer kultura može promijeniti i stanje duha.

Velika je nada kako će titula Europske prijestolnice kulture pomoći da popuste napetosti na Irskom otoku obzirom na Brexit. Pripreme su već odavno počele, a Helen Marriage posve pouzdano zna kakvo će biti vrijeme na svečanosti otvaranja: naravno, padat će kiša i zavijat će snažan vjetar. „Ali to će biti sjajna zabava", uvjerena je kreativna direktorica. Dakle, zaboravite na vremensku prognozu: u Galwayu ona ionako nije toliko važna.