Irvin Mujčić (36) je neobični povratnik, koji se nakon odrastanja i života po zemljama Zapada vratio u Srebrenicu. Živi sam usred šume, dvanaestak kilometara udaljen od Srebrenice i gradi etno-selo „na stari način - kao osaćanski neimari“, poznati samouki graditelji iz tog kraja. On je "sam svoj majstor", a pomažu mu samo studenti iz Njemačke koje šalje jedna zaklada. Nitko iz vlade mu „nije dao niti jedan pfenig".

"Kada sam prvi put došao ovdje,nije bilo ničeg osim trave, korova i šume. Godinu dana mi je trebalo da to iskrčim i očistim put, da dođem do livade. Trenutno imam pet brvnara u kojima može boraviti 15 ljudi. Dvije imaju WC i kupaonicu unutra, a za ostale sam napravio posebnu brvnaru u kojoj su kupaonice. Tu je i natkriveni prostor, između velikih borova za sjedenje i objed te ognjište za pripremanje hrane i logorsku vatru, kaže nam Irvin. Često govori u množini jer mu u gradnji pomažu volonteri, stranci koji ovdje dolaze, a za stručne radove angažira i profesionalce: majstore za struju, vodu ili drvodjelju za gradnju brvnara.

Već na tisuće posjetitelja

"Trenutno obnavljam jedan stari mlin na potoku u kojem se prije mljela pšenica i kukuruz za brašno. Planiram pregraditi potok kako bismo imali i bazen za kupanje, zatim još jednu brvnaru za smještaj gostiju i jednu manju, kao suvenirnicu u kojoj bi se prodavale rukotvorine naših seljaka, na primjer čarape i pape (terluci) od vune i drugi predmeti koji se izrađuju i koriste u selu.. Sve brvnare su izgrađene na stari način, bez i jednog čavla, usijecanjem i uklapanjem balvana kako se to radilo prije u ovom kraju. Za sve maksimalno koristimo materijal iz prirode: drvo, kamen..."

U prvoj godini od kako se nastanio u Kasapiću - kako je on nazvao svoje naselje po istoimenom potoku, Irvin je ugostio oko 250 turista. Posjetitelji dolaze sve više tako da je u godini pred izbijanje pandemije covida-19 ovdje boravilo oko četiri tisuće posjetitelja.

Tijekom pandemije je bilo malo zatišje koje je iskoristio za gradnju i uređenje brvnara i obradu zemlje. Ove godine napravio je i plastenik tako da sam uzgaja svo potrebno povrće za hranu sebi i posjetiocima.

Izvorni život mještana

Govoreći o sadržajima koje nudi svojim gostima - strancima, Irvin kaže kako najviše rade planinarske ture po kanjonu rijeke Drine i posjete Nacionalnom parku „Drina“. "Na tim turama idemo u sela gdje noćimo u kućama mještana, a turistima poslužujemo domaća jela spremljena na tradicionalni način što je za njih velika atrakcija. Korist imaju i mještani jer tako nešto zarade. U selu Jasenova vodim ih kod Emina Bektića koji je polovicu života proveo radeći u njemačkim rudnicima i među prvim se vratio nakon rata u Srebrenicu. Tu mogu jahati njegove domaće konje, a on im na njemačkom priča zanimljive priče i izvornu muziku koju on svira na tradicionalnom instrumentu koji se zove saz. On mi je pomagao i u gradnji jedne brvnare", kaže Irvin.

U etno-selu, gdje dolaze uglavnom mladi, gosti mogu dosta toga i naučiti ili naći mir i inspiraciju za pisanje i slikanje.

"Organiziramo neku vrstu višednevnih tečajeva. Ove godine po prvi put imamo tečaj pisanja za grupu učenika iz Italije koji dolaze s učiteljem. Oni će imati u programu sve ono što sam ranije nabrojao kao ponudu i nakon desetak dana boravka će pisati eseje o svemu što su vidjeli ili doživjeli. Ovdje inspiraciju svake godine nalaze i mladi slikari stvarajući svoja umjetnička djela".

Srebrenički arhitekt Bauhausa

Ističe nam dobru suradnju s jednom njemačkom zakladom koja svake godine diljem Europe organizira radne kampove, tako da cijelog rujna ima goste iz Njemačke. Oni dolaze u dvije skupine po dva tjedna, najviše studenti arhitekture.

Ove godine planira tim studentima ponuditi u programu i posjet rodnoj kući i mjestu u Srebrenici gdje je sahranjen Selman Selmanagić, čuveni bosanskohercegovački i njemački arhitekt, školovan u školi za arhitekturu i primijenjenu umjetnost Bauhaus te dugogodišnji profesor na akademiji umjetnosti Kunsthochschule Berlin Wiessensee u Berlinu.

Irvin je rođen u Srebrenici. Imao je samo pet godina kad je počeo rat u kojem je izgubio oca, a on se s majkom i sestrom kao izbjeglica našao u Italiji. Godine su prolazile. On je odrastao u malom selu u Alpima gdje se i školovao. Studij filozofije završio je u Rimu i počeo raditi na polju ljudskih prava, brinući se za romsku djecu s Balkana. Tu mu je pomoglo znanje ovdašnjih jezika, mada on govori još talijanski, francuski i engleski.

Radio je u Tunisu, Egiptu i Belgiji "za dobru plaću", ali kaže kako se nigdje nije osjećao sretnim, niti da je osjetio kako su to mjesta na kojima bi trebao ostati. 2014. godine po prvi put dolazi u Bosnu i Hercegovinu i odlučuje ostati.

Tek tu sam se vratio kući

"Ostvario se moj dječački san, nakon toliko godina sam osjetio da sam došao kući. Grad je bio ruševan i tužan, ali mene je oduševila ljepota srebreničkih sela i okolne prirode. Drugi razlog je to što na Zapadu mnogi ljudi misle da je ovdje još uvijek rat pa sam želio iz Srebrenice poslati drugačiju sliku, pozivajući turiste iz cijelog svijeta da dođu ovdje i sami se uvjere koliko je naš narod gostoljubiv, kakvu lijepu prirodu imamo i mnogo toga drugog što imamo za pokazati", kaže Irvin.

Dvije godine je upoznavao rodni grad i ljude, često pješačeći po brdima, šumama i selima s naprtnjačom na leđima. "Nekoliko puta sam pješke iz Srebrenice išao u Sarajevo i nazad kroz šume, preko Žepe, Han-Pijeska i dalje. Svidjela mi se priroda i narod koji sam susretao. Ljudi su me znatiželjno gledali s naprtnjačom na leđima, pitajući kud sam krenuo. Zvali bi me na kavu, neki su mi nudili konak, neki hranu", kaže Irvin.

Obišao je pješke gotovo sva srebrenička sela, upoznavao ljude i mjesta gdje su ostaci nekoliko srednjovjekovnih gradova, nekropole stećaka, zatim jezero Perućac, kanjon rijeke Drine i druga zanimljiva mjesta. Upoznavao je puteve i šumske staze praveći planove kako će tud voditi grupe turista da bi zatim krenuo u realizaciju.

Od kuće do čitavog sela

Najprije je imao ideju izgraditi „Kuću prirode“ koja bi bila u vidu hostela ili planinarskog doma pa je neko vrijeme boravio u selu Osmače i dovodio grupe mladih, mahom iz Italije, ali i iz drugih zemalja. Posjetioci su bili oduševljeni domaćom hranom, spavanjem kod mještana slušajući njihove priče o nekadašnjem i današnjem životu u selu, ali i o zbivanjima u ratu.

Stranci su se posebno divili prirodnim ljepotama kojima Srebrenica obiluje. U međuvremenu, Irvin je kupio jedno seosko imanje u blizini sela Lipovac i Slapovići, negdje dvanaest kilometara od Srebrenice. Imanje je usred šume, između dvije rječice i tu je sam počeo i još uvijek gradi etno selo.

Irvin jednom svaka dva mjeseca silazi u grad gdje ima očevu kuću u koju kaže kako nije ušao gotovo tri godine. Na moje pitanje kako je to živjeti sam u šumi, pogotovo zimi on odgovara. "Često me to ljudi pitaju, jesam li usamljen. Ja sa sam bio više usamljen u velikom gradu kakav je Rim ili Bruxelles gdje sam živio. Ovdje u šumi se osjećam nekako povezanim sa svim što je oko mene; od šume, drveća, livada s cvijećem, snijeg kad pada, divlje životinje. Ja uvijek kažem da mi je medvjed prvi susjed", kaže za kraj kroz smijeh Irvin Mujčić kojem su Srebreničani dali nadimak moderni "Robinson Crusoe".