Brdovito područje Karpata je specifično i danas sve prije nego bogato - osim tradicijom i prošlošću. Karpati se prostiru preko Rumunjske, Ukrajine, Mađarske, Slovačke pa sve do Poljske; putovnice njegovih stanovnika su različite, kao što i jezik može biti, ali problemi su im gotovo isti.

Suradnja europskih regija je inicijativa koja već odavno postoji i na razini Europske unije, ali samo što su pokrajinska vijeća okruga Maramures i Satu Mare na sjeveru Rumunjske odlučila priključiti se Europskoj regiji Karpata, vlada u Bukureštu je pokrenula pravu hajku protiv ove "izdaje". Nacionalistička televizija Antena 3 javlja o "manevru za podjelu Rumunjske", tabloid Evenimentul tieli pita: "Hoće li se Transilvanija odcijepiti?", a i rumunjski političari u Bukureštu na sav glas govore o "prijetnji integritetu" Rumunjske i o opasnom "separatizmu" koji je tamo na djelu. Vlada u Bukureštu je na koncu zabranila tim okruzima bilo kakvo udruživanje u nekakve nadnacionalne regije s obrazloženjem da njihova odluka "potkopava teritorijalnu cjelovitost" i "ugrožava nacionalnu sigurnost".

Gdje vlada oporba novca - nema

Sukob se počeo zaoštravati nakon što su gradonačelnici četiri najvažnija grada Transilvanije -  Arada, Oradea, Cluja i Timisoara sklopili sporazum o međusobnoj suradnji pod nazivom Savez zapada jer Karpati i leže na zapadu Rumunjske. Sve to nema veze s politikom nego su se gradovi željeli dogovoriti kako bolje realizirati projekte za infrastrukturu i za poticaje gospodarstva – što na koncu ciljano potiče i Europska unija i za što postoje i posebna sredstva.

Ali nakon ovog političkog lova na vještice separatizma su i ovi gradonačelnici prisiljeni opravdavati svoje postupke: Ilie Bolojan iz Oradea kategorički tvrdi kako oni nemaju nikakav separatistički plan. Gheorghe Falca iz Arada objašnjava kako se "jednostavno radi o ekonomskoj suradnji" na koju imaju pravo i po Ustavu te zemlje.

No u Rumunjskoj je izuzetno snažan duh centralizma: Bukurešt je jedino što se računa, pokrajine i regije mogu biti samo privjesak nacionalnoj vladi da se ova može hvaliti četvornim kilometrima nacionalne površine. To je pak jedan od korijena i korupcije u Rumunjskoj, smatra politolog Cristoan Privulescu: "Mnogo novca se dijeli samo pristašama vladajuće stranke. U područja gdje vlada oporba stiže malo ili ništa."

Iz K.u.K. na Balkan

I tu je problem: u sva ta četiri grad Transilvanije je pobijedila oporbena stranka PNL pa su tako i sva četiri gradonačelnika članovi te stranke. „Već tri godine nismo dobili iz Bukurešta nikakav dodatni novac za velike investicije", žali se gradonačelnik Arada. Shvatili su da im je bolje zajedno aplicirati za novac Europske unije jer to je ionako regija za koju se Bukurešt jedva brine: ceste su loše ili uopće ne postoje, treba sagraditi autoputeve, treba uspostaviti bolji javni prijevoz, potreban je novac i za bolnice i za zdravstvenu skrb.

No ipak se u ovoj regionalnoj inicijativi ne može previdjeti politička dimenzija: udruga je stvorena samo nekoliko dana nakon proslave jednog stoljeća od "Velikog ujedinjenja" kojim su se područja koja su pripadala Austro-Ugarskoj nakon Prvog svjetskog rata priključila kraljevini Rumunjskoj. Ta povijesna odluka o priključenju iz Alba Iulie doduše i danas uzbuđuje mnoge duhove, jer slično kao i u Hrvatskoj ili Sloveniji, nekadašnji podanici Beča su vjerovali kako će im i u novoj državi to priključenje jamčiti određenu samostalnost i prava nacionalnih manjina koje su tamo živjeli.

Zato i gradonačelnici ovih gradova Transilvanije objašnjavaju kako oni ničim ne dovode u pitanje pripadnost Rumunjskoj, ali u zajedničkoj izjavi pišu: "Odluka iz Albe Iulie je budućim naraštajima odredila projekt zajedničke države koja neće biti opterećena centralizmom i birokracijom. Jer ukočen centralizam i birokracija služe kasti političara i državnih službenika, a ne građanima."

"Zajednički su nam samo jezik i loše ceste"

Opet slično kao i prilikom stvaranja države južnih Slavena, tako i u Transilvaniji nikad nije posve nestao ponos zbog činjenice da je ta regija Austro-Ugarske sve do 1918. bila i bogatija i razvijenija od ostatka zemlje kojoj su se priključili. Povrh toga, za dvije godine se u Rumunjskoj održavaju izbori i za parlament i za pokrajinske uprave. Utoliko je i ova odluka o udruživanju u Savez zapada važna poruka građanima koji žive na tom području koja stranka doista zastupa njihove interese.

Jer ne može se reći ni da ne postoji želja krenuti vlastitim putem. Još 1998. je publicist iz Cluj-Napoce Sabin Gherman objavio pamflet koji je dobro poznat u čitavoj Rumunjskoj. Njegov naslov je "Ja sam sit Rumunjske" i u njemu stoji kako "Europa i Transilvanija završavaju na Karpatima. Osim jezika i loših cesta nemamo ničeg zajedničkog. Ja sam sit Rumunjske i želim moju Transilvaniju." Nakon toga se razmišljalo i o tužbi protiv Ghermana zbog "veleizdaje".

Danas gradonačelnici gradova Transilvanije, usprkos hajki u medijima, ne moraju strahovati da će biti optuženi za neki zločin jer imaju podršku i mnogih drugih gradonačelnika – naravno, redom iz rumunjske provincije. I oni razmišljaju o nekakvim oblicima regionalne suradnje. Politolog Pirvulescu nije posve uvjeren da će to biti uspješna pobuna protiv središnje vlade u Bukureštu, ali je uvjeren: „Koncept centralizma je u Rumunjskoj propao."