Rusija iznova blokira rezoluciju Ujedinjenih naroda u kojoj bi se režim u Damasku pod ultimatumom uvođenja dodatnih sankcija prisililo na okončanje brutalnog kršenja ljudskih prava i na uvođenje više demokracije. Zapravo ništa novog u Vijeću sigurnosti UN-a, moglo bi se reći. Moskava blokira rezoluciju iz straha da bi ona mogla otvoriti vrata vojnoj intervenciji Zapada poput one u Libiji. Kremlj osim toga strahuje da bi nakon Gadafija i Mubaraka padom Bašira El Asada mogao izgubiti i posljednju uzdanicu na Bliskom istoku. No u igri su i unosni poslovi oko naoružanja s Asadovim režimom kao i ruska vojna baza u siriijskom Tartus gorju.

U stilu Sovjetskog Saveza

No Vlada Vladimira Putina čini tešku grešku. U očajničkom pokušaju da preko svog prava na veto u Vijeću sigurnosti zadrži i posljednji trunak globalnog utjecaja, Kremlj krši pravila čovječnosti. Sadašnja vlast u Moskvi u stilu Sovjetskog Saveza štiti diktatora koji je okrvavio ruke. Status koji je nekada u Moskvi uživao Sadam Husein sada uživa Bašir El Asad. Na ovaj način se ruska vlast diskreditira i kao potencijalni posrednik u rješavanju sirijskog problema. Vjerodostojnu ulugu Rusija će steći jedino ako se u SIgurnosnom vijeću jasno distancira od Asadovog režima. U protivnom će sve ponude za posredništvom upućene sirijskoj oporbi izgledati kao prozirno taktiziranje s jednim jedinim ciljem a to je dobivanje na vremenu za svog štićenika Asada koji je međutim izložen sve jačem pritisku. Borbe između pripadnika režima i oporbe su već stigle i do predgrađa Damaska. Prema nekim procjenama, sirijskog predsjednika podržava svega 40 posto građana što je premalo za trajno održavanje na vlasti. No dovoljno dugo za beskonačno vođenje građanskog rata.

Moskva se udaljuje od arapskog svijeta

Moskva sa svojom politikom blokade ni u Vijeću sigurnosti nije na sigurnom putu. Kina doduše još uvijek podržava rusku blokadu no vlasti u Pekingu će se na kraju krajeva iz pragmatičnih razloga (sirovine) pronaći zajedničku riječ s liderima arapskih zemalja. Rusija bi tako jednog dana mogla ostati upamćena kao jedina sila koja je do posljednjeg trenutka podržavala sirijskog diktatora.

Pritom bi Putinova vlada trebala malo dublje proanalizirati najnoviju rezoluciju i pogledati tko iza nje sve stoji. Tu se ne radi samo o zapadnim silama. Rezoluciju je dapače Vijeću sigurnosti predložio Maroko a podržava je i većina članica Arapske lige. Znači ne radi se o nametnutom diktatu Zapada nego o inicijativi arapskih zemalja. To je posljedica propalih misija promatrača Arapske lige i stoga i ne čudi da se u rezoluciji Asad poziva na silazak s vlasti.

I Arapska liga vrši pritisak na Asada

Asad bi tako, unutar 15 dana, sve svoje ovlasti mogao prenijeti na svog zamjenika. Rezolucija predstavlja možda posljednji diplomatski pokušaj da se spriječi potpuno odskliznuće Sirije u dugotrajni i krvavi građanski rat. Asad bi se poput jemenskog predsjednika mogao povući u egzil bez da pritom dođe do potpunog i nasilnog sloma vladajućih struktura. Oporba bi u tom slučaju mogla sudjelovati u vlasti a stanje s ljudskim pravima bi moglo biti poboljšano. Politički posrednički proces u kojem bi i Arapska liga odigrala važnu ulogu bi bio pokrenut s mrtve točke. Vojna intervencija izvana, koju zapravo priželjkuje samo jedna mala manjina u Siriji, bi svima ostala uskraćena.

No Moskva i dalje ostaje pri svom "Njet" i ponaša se kao da je sukob oko Sirije samo jedna zakašnjela epizoda u hladnoratovskom natjecanju kojoj je jedini cilj zadržavanje ruskog utjecaja u regiji. No povijesni događaji više nemaju veze s Hladnim ratom nego s Arapskim proljećem i razvijaju se po sasvim drugačijoj dinamici. Moskvi bi se tako moglo dogoditi da u potpunosti krivo procijeni svoju važnost i samu sebe degradira u običnog promatrača novije povijesti.

Autor: Daniel Scheschkewitz (N. Kreizer)

Odg. ur.: Željka Telišman