Od drastičnih promjena politike doseljavanja pa sve do demontaže upravnog aparata, odnosno onoga što Trump difamira kao „Deep State" (duboka država). Donald Trump  želi temeljito promijeniti SAD i pritom uopće nema obzira prema svojim političkim protivnicima.

Energičan nastup Trumpa ipak ima povijesne uzore, analizira politolog Thomas Greven s Kennedy-Instituta na Slobodnom sveučilištu u Berlinu. On pritom misli na bivšeg američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta. Demokrat je 1933. svojim programom „New Deal" htio savladati posljedice svjetske ekonomske krize.

Nedugo nakon stupanja na dužnost u ožujku 1933., Roosevelt je pravom poplavom zakona i dekreta „pretvorio" državu u središnjeg aktera privrednog oporavka – bio je to radikalan rez u odnosu na politiku njegovih prethodnika. „Roosevelt je svojim New Dealom rekao: treba nam aktivna savezna vlada. Država u takvim recesijama i krizama mora se aktivno uključiti. Ali tim je pristupom najprije naišao na vrlo veliki otpor pravosuđa, konkretno Vrhovnog suda”, kaže Greven.

Jačanje ili slabljenje države?

Rooseveltov hitni program je u uvjetima globalne privredne krize pokazao brze efekte. Zato predsjednik nije čekao na okončavanja dugotrajnih zakonodavnih procedura, već je središnje elemente svojih reformi implementirao uz pomoć predsjedničkih dekreta (Executive Orders). Neposredno nakon preuzimanja predsjedničke dužnosti je tako naredio privremeno zatvaranje svih banaka.

U samo 100 dana Roosevelt je kroz Kongres „progurao" 15 ključnih zakona, među njima socijalne programe, reforme bankarskog sektora i mjere za poticanje zapošljavanja. Time je zapravo položio kamen temeljac za pravilo o 100 prvih dana, po kojem se i danas mjeri učinak političara diljem svijeta na početku njihovog mandata. I Donald Trump u svojih prvih 100 dana sve karte polaže na maksimalne promjene preko dekreta Bijele kuće. No, za razliku od Roosevelta koji je jačao ulogu države kao aktera, Trump ciljanim mjerama želi oslabiti ulogu države.

Vrijeme kao ključni faktor

Demokrat Roosevelt svoje je reforme morao „progurati" protiv otpora Vrhovnog suda. Suci su naime više njegovih mjera bili proglasili protuustavnima, ali su kasnije ipak popustili predsjedniku. Protivnici Donalda Trumpa također se sudskim putem pokušavaju obračunati s njegovim dekretima. Trump pritom slijedi jedan još ambiciozniji cilj: za razliku od Roosevelta, koji je etablirao saveznu vladu kao aktivnog gospodarskog aktera, Trump pokušava radikalno redizajnirati ulogu egzekutivne vlasti – s predsjednikom kao gotovo jedinom kontrolnom instancom. Tim kursom se distancirao od dosadašnje linije Republikanske stranke.

I još jedna paralela: za razliku od Roosevelta, Trump se ne mora boriti s neprijateljski nastrojenim Supreme Courtom – on je u Vrhovni sud već ranije nominirao konzervativne suce, koji u načelu podržavaju njegovu agendu.

Vrijeme je pritom odlučujući faktor za predsjednika Trumpa. Oko dvije godine mu ostaju za provođenje temeljnih reformi, smatra politolog Greven. „Ako demokratske institucije još budu funkcionirale 2026. ili 2028. godine, dakle ako se posebice može održati slobodne i poštene izbore, vjerojatno će doći do korekture, ili barem može doći do korekture kursa, kada stanovništvo bude reklo: „Ton am ipak die malo predaleko."

Impulzivni ili predsjednik s planom?

Donald Trump se ipak za sada može osloniti na podršku birača. On profitira od svojevrsnog „difuznog umora od demokracije”, pojave koja nije karakteristična samo za SAD, kaže Greven. Postoji frustracija zbog toga da se jednu izabranu vladu „koči" raznim mehanizmima Ustava, društva ili „ograničavanjem" manevarskog prostora raznim zakonima, dodaje naš sugovornik. 

„Uočavamo sve veću spremnost građana da prihvate demokraciju koju bih nazvao hiper-majorizacijskom. Trump sa svog puta želi maknuti institucionalne prepreke vladinom djelovanje, takozvane Checks and Balances (mehanizam kočnica i ravnoteže): moglo bi se, dodaje Greven, govoriti o „reakcionarnoj revoluciji", dakle o temeljitom preuređenju države s ciljem da se oslabi demokratske kontrolne mehanizme, odnosno etablira autoritarne strukture: „Pitanje je samo koliko daleko će pritom otići."

Načelo „Flooding the Zone"

A da bi postigao taj cilj, Trump koristi i one metode koje su bile strane njegovim prethodnicima: "Flooding the Zone with Shit", tako je Trumpov nekadašnji glavni savjetnik Steve Bannon opisao tu taktiku. Pritom se misli na ciljano „poplavljivanje" javnosti, medija i političkih protivnika raznim akcijama, izjavama i skandalima.

Oporba iz redova Demokratske stranke u SAD-u je već prilagodila svoju strategiju toj taktici i smanjila je politički otpor. „Demokrati su se, čini mi se, sasvim svjesno odlučili da ne reagiraju baš na sve stvari koje Trump servira, zato što bi to značilo i prekomjerni opozicijski rad. Zato se karte više stavljaju na pravni put, pa i s nadom da bi se 2026. na idućim kongresnim izborima, mogla dogoditi korekcija preko biračkih kutija", pojašnjava politolog Greven.

„Reakcionarna revolucija"

Iako se mnogima može učiniti da Trumpove efektne izjave, kontinuirane prijetnje i brojne najave djeluju nekako nekoordinirano, Sascha Lohmann, stručnjak za SAD iz Zaklade znanost i politike (SWP) u Berlinu polazi od toga da se Donald Trump vodi okvirnim planom: "Što se tiče Executive Orders, Trump slijedi jedan prilično minimalistički pristup. On pokušava progurati što je moguće više toga. Zato dekreti sadrže i klauzula koja kaže da, čak i u slučaju da sudovi kažu da neki dijelovi dekreta ne vrijede, u tom slučaju vrijede drugi dijelovi tih dekreta. Trump tu dakle već unaprijed računa s pravnim pokušajem kočenja njegovih namjera.”

Što se tiče samog sadržaja, Trump se bavi onim temama koje Republikanska stranka forsira već desetljećima: od demontaže upravnog aparata, militantnije politike doseljavanja, pa i po pitanju politike osiguravanja granica, "To u tom smislu nije ništa novo. Ono što je dramatično i iznimno je radikalnost kojom on pokušava progurati te prioritete u političkom procesu”, dodaje Lohmann.

Trumpova politička kalkulacija

Hoće li Trumpova taktika biti uspješna, to ne ovisi samo o sudovima, već i o političkoj dinamici u idućim godinama. Ogledni primjer se može proučavati u Francuskoj. Predsjednik Nicolas Sarkozy je 2007. karte stavio na poveći broj reformi, kako bi iscrpio političkog protivnika, a javnosti demonstrirao da se radi o odlučnom i snažnom političaru. Na koncu ta strategija i nije baš bila uspješna. Mnogi kritičari zapravo u toj metodi više kaos kao strategiju. Brojni reformski projekti „zapnu" usput, ili ih se kasnije povuče, tvrde oni.

Povijesno gledajući, može se reći da je prenaprezanje političkog manevarskog prostora često znalo dovesti i do protureakcija – no, Trumpova agenda bi, za razliku od ranijih pokušaja, mogla trajno promijeniti demokratske strukture u SAD-u.