Na otvorenom moru odvijaju se scene nalik lovu. Američka vojska puca na navodne brodove s drogom, Washington i Caracas mobiliziraju trupe i šalju međusobna upozorenja.

Na prvi pogled riječ je o pokušaju SAD-a da zaustavi krijumčarenje droge iz Venezuele preko oceana prema Americi. Ipak, iza kulisa već se naveliko spekulira o budućnosti vladara Nicolása Madura, koji sa svojim socijalističkim režimom sjedi na najvećim zalihama nafte na svijetu.

Pozadina sukoba

„Trenutačni sukob između Sjedinjenih Država i Venezuele mnogo je više od ideološkog spora – on odražava nadmetanje za energiju, tržišta i geopolitički utjecaj u regiji“, kaže Demian Regehr iz zaklade Hans-Seidel bliske CSU-u u Caracasu za DW. Napetosti ne postoje samo sa SAD-om, već se ponovno rasplamsavaju i stari sporovi s Venezuelinim susjedom, Gvajanom.

Nakon što su u Gvajani otkrivena golema naftna nalazišta, Madurov režim reaktivirao je stare teritorijalne zahtjeve na dijelove gvajanskog teritorija, čime bi Caracas dobio pristup tim izvorima. Maduro se pritom poziva na dogovore s bivšom britanskom kolonijalnom silom.

Uspon Gvajane

Od 2015. godine proizvodnja nafte u Gvajani poznaje samo jedan smjer – prema gore. „Dok Caracas učvršćuje svoje pretenzije, SAD pruža Gvajani diplomatsku i vojnu zaštitu, i to kako bi zaštitio milijarde dolara vrijedne investicije svojih energetskih kompanija“, kaže Regehr.

Trenutačna vojna operacija SAD-a protiv Venezuele ima tako i sporedni učinak: u slučaju da Maduro krene u invaziju na Gvajanu, o čemu je više puta govorio, Amerikanci bi bili spremni brzo reagirati. U Gvajani su aktivni američki koncerni ExxonMobil i Chevron, čijim je ulaganjima proizvodnja porasla na oko milijun barela dnevno.

Pad Venezuele

Dok Madurov režim zbog naftnog buma s ljubomorom gleda prema Gvajani, vlastita industrija i dalje je u rasulu – ponajprije zbog pogrešne politike. Državna naftna kompanija PDVSA, nekoć jedan od najbolje organiziranih energetskih divova Južne Amerike, pretvorena je u produženu ruku socijalističkih vlasti.

Umjesto stručnjaka, upravljanje su preuzeli partijski kadrovi bez znanja. Proizvodnja je pala s oko 138 milijuna tona (2013.) na 34,5 milijuna tona (2021.), a tek se posljednjih godina bilježi lagani oporavak. Dodatno je kolaps ubrzan američkim sankcijama nakon što su socijalisti 2015. ignorirali teški poraz na parlamentarnim izborima i zaoštrili represiju prema oporbi.

Kina kao pobjednik

Jedan od najvećih dobitnika takvog razvoja je Kina. Budući da sankcije SAD-a Venezueli onemogućuju pristup američkom tržištu, Caracas većinu izvoza plasira u Kinu, uz velike popuste i preko tzv. „sjenovite flote".

Na taj način Kina dolazi do jeftine nafte te već poduzima korake kako bi si i ubuduće osigurala opskrbu. Prema izvještajima iz Venezuele, tamošnja vlada i kineska kompanija China Concord Resources Corp (CCRC) potpisali su sporazum o suradnji. Planira se izgradnja plutajuće platforme kojom bi se do kraja 2026. dnevna proizvodnja u pojedinim poljima povećala čak pet puta – na 60.000 barela.

To omogućuje Zakon protiv blokade iz 2020., koji stranim investitorima dopušta ulaganja unatoč američkim sankcijama. „Za Peking je Venezuela trenutačno privlačna jer nudi jeftinu sirovu naftu – premda kineske rafinerije nisu optimalno prilagođene za tešku venezuelansku naftu, a transportni putevi su dugi“, objašnjava Regehr.

„Geopolitički Kina time postiže dva cilja: osigurava dio svojih energetskih potreba po niskoj cijeni i istodobno zaobilazi sankcijsku politiku SAD-a, čime potvrđuje svoju ulogu protuteže Washingtonu u Latinskoj Americi.“

Za budućnost to znači: dokle god sankcije traju, Venezuela će ostati „dobavljač s popustom“ – zemlja prisiljena prodavati naftu jeftino. No, ako bi ponovno stekla pristup tržištima SAD-a ili Europe, Caracas bi mogao prodavati profitabilnije, a kineski bi utjecaj oslabio.

Maduro traži partnere u Europi

Upravo zato Maduro sada pokušava pridobiti Europljane. Oni zasad ostaju promatrači dok SAD i Kina osiguravaju pozicije u regiji. „Koliko će se dugo Europa još pokoravati naredbama iz Washingtona?“, upitao je Maduro na konferenciji za novinare početkom rujna, pozivajući Europljane da ignoriraju američke sankcije i dođu u Venezuelu. „Ovdje ste slobodni, dođite i proizvodite, nastavimo proizvoditi s ili bez licenci“, poručio je.

Hoće li njegov poziv imati uspjeha, ostaje vidjeti. Europske naftne kompanije poput španjolskog Repsola trenutačno čekaju – američke sankcije im strogo ograničavaju poslovanje u Venezueli. No, dodatni razlog zbog kojeg se Europljani distanciraju jest i sam Maduro: teška kršenja ljudskih prava njegove vlade i navodna izborna prijevara na izborima 2024.