Za Marijana Štrokača, 64-godišnjeg umirovljenog informatičara iz Rijeke, kojeg mnogi poznaju i po oštrim političkim stavovima koje objavljuje na društvenim mrežama, ljubav prema glazbi životna je konstanta. Iako nikad nije postao zvijezda, ponosan je što je nastupao i na televiziji. Svira žičane instrumente i ne krije da se glazbom želio baviti profesionalnije nego što su mu to životne okolnosti dopustile. Jedno je vrijeme vodio i glazbene radionice, prenoseći svoje glazbeno umijeće na mlade. A onda ga je, prije deset godina, pogodio moždani udar. Iako je jedva preživio, najteže mu je palo što možda nikad više neće moći svirati. Cijela jedna strana tijela, lijeva, bila mu je oduzeta.

No postupno se oporavio. I ponovno zasvirao. Nije bilo jednostavno, refleksi mu možda nisu više onakvi kakvi su bili, pa ni njegovo sviranje nije bilo kao što je bilo prije moždanog udara. Ali Štrokač se i danas ponosi što se bavi glazbom, i to zahvaljujući riječkoj podružnici Matice umirovljenika, "Riječkim penzićima", kako sebe ova organizacija naziva na internetu i na Facebooku. Već nekoliko godina, naime, Štrokač vodi glazbenu sekciju u klubu "Riječkih penzića" u živopisnoj riječkoj Kružnoj ulici, točno preko puta legendarnog omladinskog kluba Palach. 

Sumorna socijalna svakodnevica

Broj članova glazbene sekcije varira jer, jasno je, godine prolaze, kaže za DW Štrokač, objašnjavajući da glazbena sekcija zapravo funkcionira kao bend "Riječkih penzića", koji redovito svira na raznim umirovljeničkim zabavama. "Znam da to zvuči pomalo smiješno, no jedno smo vrijeme imali fanove penziće koji su za nama išli s veselice na veselicu", kaže Štrokač, ne skrivajući osmijeh. Njegova supruga ipak ponekad misli da je njegovo sviranje sada samo "gubitak vremena", no on se ne slaže. "Znate zašto se ljudi bave glazbom? Zato što to vole. Tako je i u mom slučaju", uvjerava ovaj vitalni umirovljenik, nazivajući svoje sviranje "psihološkim sidrom": "Ovim aktivnostima ispunjavamo našu prilično sumornu socijalnu i životnu svakodnevicu".

Štrokačev slučaj samo je jedan od brojnih sličnih primjera u riječkoj Matici umirovljenika. Ta jedinstvena udruga okuplja skoro pet tisuća riječkih umirovljenika, koji djeluju u 20-tak podružnica i klubova u raznim riječkim kvartovima. U njima umirovljenici sudjeluju u brojnim programima, aktivnostima i sekcijama, koje u pravilu vode članovi volonteri poput Štrokača. U popularnije sekcije i programe spadaju planinarenje, zborno pjevanje, kreativne radionice i preferans, ali daleko najpopularniji i najmasovniji su tečajevi stranih jezika, koje je od 2010. godine, zahvaljujući entuzijazmu vodstva ove udruge, završilo na stotine umirovljenika. Psiholog Petar Nikolić, koordinator u riječkoj Matici umirovljenika i inicijator ovog programa, objašnjava da svake godine oko 150 umirovljenika završi tečaj, uz volontiranje 14 studenata koji nastupaju kao predavači. Riječ je o tromjesečnom tečaju engleskog, njemačkog i talijanskog, dakle pravoj maloj školi stranih jezika, što je, priznaje Nikolić, "za našu udrugu velik izazov".

Druženje i održavanje mentalne vitalnosti

"Ideja je bila okupiti studente i umirovljenike, jer smo smatrali da će i jedni i drugi imati koristi od ovog programa. Studenti koji volontiraju kao predavači u ovom programu tako stječu prva radna iskustva s polaznicima. Neki se studenti i nakon završetka studija vraćaju i nastavljaju volontirati, jer im je to ugodno i zanimljivo iskustvo", ističe Nikolić dodajući da umirovljenici, s druge strane, dobivaju priliku za učenje i stjecanje novih znanja. "No najvažnije je kvalitetno korištenje slobodnog vremena, druženje i upoznavanje novih ljudi, što je višestruko korisno za starije osobe i održavanje mentalne vitalnosti, s obzirom na to da su depresija i usamljenost jedan od najvećih problema riječkih umirovljenika. Učenje stranih jezika ovdje je samo lajtmotiv", podvlači naš sugovornik, 35-godišnjak koji je uz pravnicu Rosanu Stanić jedini zaposlenik ove udruge.

Riječka Matica umirovljenika sa svojim članstvom komunicira i putem svoje internetske "Penzići Rijeka" i Facebook stranice, po čemu je također jedinstven primjer u Hrvatskoj, i to zahvaljujući besplatnim tečajevima za digitalno obrazovanje umirovljenika koje je, uz financiranje gradskih vlasti, dosad završilo skoro 10 tisuća riječkih umirovljenika.

Riječka podružnica Matice umirovljenika po svojim aktivnostima i programima prednjači u odnosu na ostale podružnice u drugim hrvatskim gradovima, pa i u zagrebačku. To je vidljivo i iz brojnih nagrada što su ih dobili za volontiranje, i na gradskoj i na državnoj razini, s obzirom na to da cijelokupna aktivnost udruge i svi njezini klubovi počivaju na radu volontera. "Naša najveća nagrada su naši programi. Najviše nas veseli kad uspijemo dobiti dodatna sredstva za nove programe, pa smo tako imali i besplatno pravno savjetovalište, jer smo uspjeli zaposliti pravnicu koja je pružala besplatne pravne savjete. U praksi su umirovljenici pokazali veliki interes za taj program, jer mnogi od njih imaju nerješene ostavinske i slične probleme, a riječ je o usluzi koja im je, s obzirom na njihove financijske mogućnosti, inače teško dostupna", zaključuje Nikolić.

Sveučilište za treću dob

U Rijeci djeluje i "Sveučilište za treću dob", poseban program što ga provodi riječko Sveučilište u suradnji s Rijekom i Opatijom, a namijenjen je građanima starijim od 55 godina. Kako doznajemo od Zorana Baljka s riječkog Sveučilišta, cilj ovog projekta je upoznavanje osoba treće životne dobi s najnovijim znanstvenim spoznajama i stjecanje novih znanja, kao i povezivanje znanstvenih spoznaja i životnih iskustava kako bi se promoviralo cjeloživotno učenje i kultura učenja. Dosad su obrađivane raznovrsne teme: od brige za vlastito zdravlje i prehrane, znanosti o mozgu, socijalne psihologije i emocija, preko osobnih financija i hortikulture, pa sve do fizike, kulturologije, povijesti umjetnosti, slikarstva... Dosad je održano ukupno 60 predavanja, a edukaciju je prošlo preko 700 polaznika, od kojih su čak 85 posto žene, što svjedoči o velikom interesu riječkih umirovljenika, a osobito umirovljenica, koji dokazuju da cjeloživotno učenje - barem u Rijeci - nije floskula.