"Savršeni dani" Wima Wendersa – film o japanskom javnom WC-u
Scott Roxborough
21. prosinca 2023
Njemačkog filmskog redatelja Wima Wendersa je za novi film inspirirao projekt koji se tiče – japanskih javnih toaleta. Glavni junak je čistač WC-a Hirayama, a to je ujedno i film o važnom aspektu japanske kulture.
Oglas
Protagonist filma „Savršeni dani" (Perfect Days) je Hirayama, čovjek koji se oslanja na strogu rutinu. Svakog jutra ustaje u zoru, njeguje brkove, zalijeva pažljivo svoje biljke, ulazi u stari kombi i odlazi na posao. Usput sluša kazetu iz svoje velike kolekcije klasičnog roka iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća – od Stonesa do Kinksa. I naravno, u skladu s naslovom filma – Loua Reeda.
Hirayama je čistač javnog WC-a u tokijskoj četvrti Shibuya. Posao mu nije glamurozan – sve te četke, spužve, krpe… Ali to je važan posao, kojem se Hirayama posvećuje s puno pažnje, s istim smislom za detalj kao i svim drugim trenucima svog dana. Ulogu Hirayame preuzeo je legendarni japanski glumac Yakusho Koji i tu ulogu je s lakoćom ispunio hladnim dostojanstvom.
Sami toaleti su izuzetno lijepi. Jedan ima blistavu bijelu kupolu, kao da je tu sletio svemirski brod. Drugi je labirint od drveta. Treći ima šarene, ali transparentne zidove. Kada zbunjena Amerikanka upita kako to funkcionira, Hirayama bez riječi uđe u kabinu, zatvori vrata. Staklo postane neprozirno.
Tokijski projekt toaleta
WC-i prikazani u filmu zaista postoje u tokijskoj četvrti Shibuya. Oni su dio projekta saniranja javnih toaleta. Zaklada Nippon 2018. je pokrenula taj projekt. Koordinatorica Yamada Akiko je rekla da je cilj suzbijanje imidža javnih WC-a „kao tamnih, prljavih, smrdljivih i jezivih mjesta".
U projektu su sudjelovali vodeći arhitekti i dizajneri u zemlji, kao što su Ban Shigeru i Kengo Kuma. Uspjelo im je udahnuti novi život javnim WC-ima. Na taj način je nastalo 17 toaleta u ovom dijelu Tokija. Koncipirani su kao umjetnička djela i dostupni svakome, „neovisno o spolu, starosti ili hendikepu".
Zaklada Nippon je potom uspostavila kontakt s Wimom Wendersom, predlažući mu da snimi dokumentarni film o toaletima. Wenders jako dugo njeguje snažnu vezu s japanskom kulturom. On navodi da je film „Tokijski sumrak", koji je 1953. snimio stari japanski majstor Yasujiro Ozu, jedan od glavnih razloga zbog kojih se počeo baviti filmom. Wenders je tom redatelju posvetio svoj dokumentarac iz 1985. „Tokyo-Ga".
Japanska kultura toaleta
U ovom slučaju Wendersu nije važna samo japanska arhitektura javnih zahoda. Htio je učiniti vidljivim nešto što je duboko ukorijenjeno u japanskoj kulturi. Zato se odlučio za filmsku dramu, a ne za dokumentarac.
„S jedne strane u Japanu postoji izraziti osjećaj za „uslugu“ i „opće dobro", rekao je nedavno Wenders u jednom intervjuu. „S druge strane je čista arhitektonska ljepota javnih sanitarnih prostorija. Bio sam začuđen time do koje mjere toaleti mogu postati dio svakodnevne kulture, a ne samo jedna skoro neugodna nužnost."
I zaista, javni toaleti u Japanu su jedinstveni, u Tokiju su sveprisutni. Grad ima 53 WC-a na 100.000 stanovnika. A u Berlinu, gdje je nedavno udvostručen taj broj – ima ih na isti broj stanovnika svega 11,5.
U Japanu su čak i obični toaleti na benzinskim crpkama ili u restoranima brze hrane prava čuda zahtjevne higijene. Japan je vodeća zemlja u svijetu kada je riječ o visokoj tehnologiji toaleta, koji u pravilu imaju zagrijanu WC-dasku, ugrađeni bide za pranje i sušenje, automatsko ispiranje vodom i izbor glazbe za prikrivanje neugodnih zvukova za vrijeme vršenja nužde. Vodeći proizvođač sanitarnih uređaja u zemlji je Toto. Ta firma je i partner „Tokijskog projekta toaleta“, a ima i vlastiti muzej, u kojem se može vidjeti povijest keramičkog toaleta s vodokotlićem.
Javni toaleti kao metafora za kulturu
Za Wendersa toaleti u Tokiju izražavaju jedinstvenost japanske kulture vrijedne divljenja. Ako bismo zamislili film o berlinskom čistaču WC-a, to bi bila mračna priča. „Savršeni dani“ je nešto drugo – vrsta zen meditacije o radostima običnog života. Hirayama djeluje kao svećenik, njegovi dnevni rituali su vrsta spiritualne meditacije. Za ručak on svaki dan sjeda na istu klupu u vrtu hrama. Fotografira analognom kamerom isti svjetlosni efekt koji proizvodi krošnja drveta.
„Savršeni dani" nije naivna New Age kaša, već nježno promatranje nagrada i žaljenja u nesavršenom životu – koji jedan čovjek vrlo svjesno i smišljeno živi.
Wim Wenders: 75. rođendan njemačkog režisera svjetskog glasa
Wendersovi filmovi "Pariz, Texas", "Nebo nad Berlinom" ili "Buena Vista Social Club" su među rijetkim filmovima nekog njemačkog režisera koji su punili kina diljem svijeta. A on i dalje snima...
Foto: Getty Images/AFP/F. Guillot
Sažeti čitav svijet kroz objektiv
Wim Wenders nije samo redatelj: on je i fotograf, umjetnik, ljubitelj glazbe i mnogo toga još. U brojnim igranim i dokumentarnim filmovima je Wenders, rođen 14. kolovoza 1945. u Düsseldorfu, pokazao gledateljima kako on vidi svijet kroz objektiv kamere.
Foto: Getty Images/AFP/F. Guillot
"Pariz, Texas": jedan čovjek i njegovo putovanje
Travis (Harry Dean Stanton) u pustinji Teksasa na putu nikamo: prizor koji su zapamtili ljubitelji filma u čitavom svijetu. To je doduše njemački film, ali se radnja odvija u prostransvima SAD. To je bilo remek-djelo čitavog filmskog žanra "road-movie": oduševljena je bila i kritika koja ga je 1984. nagradila Zlatnom palmom u Cannesu.
"Pariz, Teksas" će mnogima ostati u sjećanju i likom Jane koju je igrala Nastassja Kinski. Za njemačkog režisera je tim filmom počela njegova svjetska karijera najznačajnijeg filmskog autora. Možda nije uvijek uspijevao opravdati taj ugled, ali nikad nije niti prestao istraživati filmski izričaj.
Foto: imago images/Mary Evans/Rights Managed
Dolazak - i odlazak iz Hollywooda
1977. je i Wenders krenuo u Hollywood, središte i njegovog filmskog svijeta. Ali baš kao što on nije bio prvi Europljanin koji je tamo krenuo snimati filmove, tako nije bio niti prvi koji je shvatio kako to ipak nije njegov svijet. Ipak, nakon mnogo muke - počeo ga je snimati 1978. i završio tek 1982. je nastao film "Hammett" o američkom spisatelju Dashiellu Hammettu koji se isplati pogledati.
Foto: picture-alliance/United Archives
Okovi svijeta filma: "Stanje stvari"
Iste, 1982. godine nastaje i njegov film "Stanje stvari": tu Wenders u liku kojeg glumi Sam Fuller opisuje život režisera u svijetu filma. Kaže kako je tim filmom slomio okove i otvorio si put za najuspješnije godine.
Foto: imago images/Everett Collection
Wenders nad Berlinom
Tek nakon što je postigao uspjeh filmom "Pariz, Teksas", 1987. nastaje film "Nebo nad Berlinom" - ovdje je prizor sa glumcima Ottom Sanderom i Brunom Ganzom. Ovaj surealni film mnogi smatraju i njegovim najboljim.
Foto: picture-alliance/Captital Pictures/CAP/RFS
Što to rade Nijemci?
Zapravo tek nakon "Neba nad Berlinom" su i ljubitelji filma izvan Njemačke uopće htjeli vidjeti, što je Wenders snimao prije tih svojih hitova. Jer davno su prošla vremena jednog Ernsta Lubitcha koji je i Hollywood poučavao kako se snimaju filmovi - ne na kraju i (rođenog Bečanina) Billy Wildera. Mnogi su tek tada na primjer vidjeli i Wendersovu "Alisu u gradovima" iz 1974.
A baš kao i "Nebo nad Berlinom", tako je još 1974. nastao film "Pogrešan pokret" kojeg je snimio zajedno sa svojim prijateljem Peterom Handkeom.
Foto: picture-alliance/Mary Evans Picture Library
Staro putovanje
Isto tako, niti "Pariz, Teksas" nije prvi njegov film o putovanju: još 1976. nastao je film "U tijeku vremena" kojim se tada već uvrstio u velike nade njemačkog filma.
Foto: picture-alliance/Mary Evans Picture Library
Čežnja za Amerikom
1977. snima film i "Prijatelj iz Amerike" u kojem se vidi i njegova znatiželja prema toj golemoj zemlji - i ikonama njegovog filma. Jer u njemu, osim njemačkog glumca kojeg je često zvao pred kameru, Bruna Ganza je i jedan od junaka glasovitog američkog "road movie" "Easy Rider", Denis Hopper.
Foto: picture-alliance/Mary Evans Picture Library
Što još Wenders može snimiti?
Nakon "Neba nad Berlinom" je Wenders snimio i "Do kraja svijeta" (1991.), "Priča iz Lisabona" (1994.), "Kraj nasilja" (1997.)... Opet je slava došla zahvaljujući njegovom prijatelju iz SAD, muzičaru i producentu Ry Coderu. On ga je odveo na Kubu gdje je snimio film o muzičarima koji su tek nakon filma postali slavni. Film je nazvan po jednom klubu u Havani: "Buena Vista Social Club"
Foto: picture-alliance/United Archives
Dokumentarac "Pina"
Nakon Kube su se opet redali Wendersovi filmovi koji su jedva izazvali neku pažnju u svijetu filma: "Hotel od milijun dolara" (2000.), "Čovjekova duša" (2003.), "Zemlja obilja" (2004.), "Palermo snimanje" (2008.)... Tek dokumentarcem "Pina" (2011.) o plesnoj umjetnici Pina Bausch je opet pobudio pažnju: ne samo jer je bio snimljen u 3D tehnici, nego i kao oproštaj od umjetnice preminule 2009.
Foto: picture-alliances/dpa
Čovjek svojih riječi sa čovjekom svojih filmova
Posljednje što smo vidjeli od Wendersa je njegov dokumentarni film "Papa Franjo - čovjek svojih riječi". Tko ga je vidio, svakako je mogao biti impresioniran karizmom poglavara Katoličke crkve i vremenom kojeg je posvetio njemačkom režiseru, ali... Ipak, Wenders može za svoj 75. rođendan reći kako je kroz svoj objektiv vidio već mnogo i kako je svoje viđenje pokazao mnogim ljubiteljima filma.