Selo s vlastitim profilom na Facebooku
24. svibnja 2019
Pod vrhom Suve planine jedno za drugim nižu se sela. Do njih se dolazi dijelom asfaltnim, dijelom zemljanim putovima. U većini njih ljudi su rijetkost. Konačno susrećemo jednu staricu s malenim stadom ovaca i pitamo za put do Štrbovca, selo koje se nalazi na 820 metara nadmorske visine. Kaže: zemljanim putem još nekoliko kilometara. Konačno, preko rječice Ropot novi betonski mostić i natpis „Selo Štrbovac – dobrodošli u raj".
Na prvi pogled - prazna dvorišta. U jednom od njih drva za potpalu nosi 57-godišnji Dragan Dimitrijević. On je vatrogasac u mirovini, živi u Nišu od svoje petnaeste godine, a u selo je dolazio vikendom dok mu je otac bio živ. Oca više nema, a on dolazi i dalje.
"Normalno. Gdje si rođen, tu te vuče. Čak se ljudi u svojim sedamdesetima vraćaju u selo, najviše zbog zdravlja, ali i zbog košnice u gradu. Ovdje mi je puno srce”, kaže Dragan. "Ovdje svatko može preživjeti ako uzgaja za svoje potrebe, ne za prodaju. Gledam jednu babu, s jednom rukom obrađuje zemljicu, pa se rodi nešto od čega će živjeti, zimnicu može staviti u svakom slučaju. Doduše, nekad je ovdje bilo puno krava i koza. Sad jedva da netko čuva koze”, kaže on.
Život u selu Štrbovac izgleda težak. Iduća trgovina se nalazi tek sedam kilometara dalje, u susjednom selu. Kuće od zemlje, tzv. “kovanice”, uglavnom se već raspadaju. Samo neke su obnovljene. Dragan kaže da u selu ima 22 stanovnika, uglavnom starijih od 70 godina. Zimi je, kaže, najstrašnije. "Put nije prohodan. Događalo se da ljudi nastradaju tokom zime. Pođu negdje, nema ih tko vidjeti. Pretprošle zime se dogodilo da su tek nakon dva –tri dana našli čovjeka.”
Djeca dolaze samo na praznike
Nekada je, pričaju naši sugovornici, ovo selo imalo 192 kuće i blizu 900 stanovnika. U selu je tada postojala i škola koju je pohađalo oko 150 djece. Posljednji đak ju je međutim napustio otprilike1980. godine.
Danas se ta djeca i njihova djeca sjete Štrbovca na 1. svibnja. Neki kažu da tog dana u selu bude i po nekoliko desetaka automobila iz raznih krajeva Srbije. Pošto ta tradicija opstaje i mladi vole doći, nekolicina rođenih Štrbovčana rasutih po Srbiji odlučili su selo učiniti privlačnijim. Tako se u selu skupljao novac za nekoliko stvari – struju, fasadu škole, mostić preko rječice Ropot i slične infrastrukturne projekte.
Mostić na Ropotu napravio je Vlastimir Marinković s prijateljima koji je mirovinu u Požarevcu dočekao kao građevinar. Od tada veći dio godine provodi u selu gdje je rođen i tvrdi da je sebi i svojoj supruzi produžio život. “To je nešto jače od mene. Tu sam se rodio, tu mi je najljepše. Ovdje smo supruga i ja gradili kuću kad smo imali po 20 godina. Živjeli i radili uglavnom u Požarevcu, stekli dosta, djeca su i dalje tamo, sve imaju. A mi smo se vratili, od travnja do listopada smo ovdje. Ovdje mi je ljepše. Imam svoje šljive, svoj kotao, dvije koze, nekoliko jarića – dovoljno za nas”, kaže Vlastimir.
Selo na Facebooku
Za skupljanje novca i radne akcije u selu zaslužni su, između ostalih i Zoran i Goran Kostadinović. Iako s obiteljima žive jedan u Boru, a drugi u Nišu, vikendima obvezno dolaze. "Zimi je loša situacija ovdje, ali ljeti to sve zaživi. U svim renoviranim kućama koje ste vidjeli uvijek ima nekog. Prošle godine smo skupili pare i s elektrodistribucijom osigurali dva do tri kilometra rasvjete, a ove godine smo skupili da sredimo još četiri", pričaju Zoran i Goran.
"Cilj je da selo živi. Zato neki u selu i poklanjanju zemljišta. Samo da ima tko doći. Svatko u selu može pokloniti zemljište onome tko želi za vikendicu ili za kuću. Ima mjesta koliko hoćeš. Kad bi došlo deset obitelji da napravi vikendicu ovdje da oživi selo, to bi bilo zaista sjajno. U nekim selima dolazili su ljudi iz grada, tako jedan po jedan. Sad ta sela žive. Mi bismo voljeli da tako bude i u Štrbovcu. Mislimo da može, da nije nemoguće”, pričaju njih dvojica gotovo u glas.
Dragan i Dragi s početka priče nisu toliko optimistični. S obzirom da u selu žive mahom 70-godišnjaci i 80-godišnjaci, za pet godina neće više biti nikoga, tvrde oni. Oronule kuće propadaju čak i tamo gdje ima ljudi.
Štrbovčani se, međutim, slažu da treba učiniti sve kako selo ne bi ostalo pusto. Na Facebooku, na kojem Štrbovac ima svoj profil, redovno promoviraju selo i objavljuju novosti i druženja. Dok u raj pod Suvom planinom ne stignu novi mještani, Štrbovčani svoje stare obilaze vikendom i željno iščekuju praznike kada se tradicionalno svi okupljaju.