Gotovo cjelokupna svjetska populacija (99%) udiše zagađen zrak, odnosno disanjem unosi nezdrave količine sićušnih čestica, piše u izvještaju Svjetske zdravstvene organizacije za 2023. Udisanje smoga može izazvati ozbiljne zdravstvene probleme kao što su respiratorne bolesti, rak pluća i bolesti srca. Procjenjuje se da je 2019. oko 6,7 milijuna smrtnih slučajeva širom svijeta bilo uzrokovano zagađenjem zraka iz okoline i domaćinstava.

Metropola Lahore, sa svojih 11 milijuna stanovnika, smatra se jednim od gradova s najvećim stupnjem zagađenosti zraka na svijetu. Nedavno je prema rang listi švicarske kompanije za zaštitu okoliša IQAir imao najgori kvaliteta zraka na svetu među metropolama.

Pakistanske vlasti kao najveće uzroke zagađenja zraka vide industriju, promet i spaljivanje otpada. Nadležna regionalna vlada je bila primorana da između ostalog, zatvara vrtiće, škole i druge institucije.

U pokušaju da očisti zrak u Lahoreu, Pakistan je nedavno po prvi put koristio umjetnu kišu koja nastaje sijanjem oblaka tzv. cloud seeding. To je bio poklon Ujedinjenih Arapskih Emirata, zemlje koja već dugo koristi sijanje oblaka kako bi izazvala kišu u suhim dijelovima zemlje.

Metoda sijanje oblaka nije nova, ali nije uvijek uspješna i ne samo zbog toga - kontroverzno se raspravlja u svijetu znanosti i politike. A evo i kako funkcionira.

Ništa bez oblaka

Da bi pala kiša, prvo su potrebni oblaci. Ali, u mnogim sušnim regijama nema čak ni dovoljno oblaka.A ljudi ne mogu stvoriti oblake.

Stvaranje oblaka počinje kada se molekuli vodene pare u atmosferi ohlade, formirajući stabilne kapljice vode ili kristale. Tek kada se određena količina molekula vode za njih „zalijepi" i kapi se spajaju u oblake.

Ako se voda nastavi kondenzirati na kapima, više nego što ponovo ispari, prije ili kasnije će kapi postati tako velike i teške da će početi padaju. Hoće padavina biti kiša, snijeg, tuča ili u drugom obliku ovisi, između ostalog, i od temperature zraka.

Sijanje oblaka - najčešće solju

Tijekom ovog procesa, oblaci se „zasijavaju" određenim česticama, obično solima - koje ubrzavaju kondenzaciju vodene pare, koja zatim pada na zemlju kao padavina. Sijanje oblaka može se obaviti iz aviona, dronova ili sa zemlje.

Najčešće kemikalije koje se koriste za sijanje oblaka su srebrni jodid, kalij jodid i suhi led (kruti ugljični dioksid). Također je korišten i tekući propan koji se širi u plin. Nakon obećavajućih istraživanja, postaje sve popularnija upotreba i obične kuhinjske soli.

„Ta metoda omogućava da se vodena para unutar oblaka 'nadmudri' i da počne formirati kapljice oko čestica srebrnog jodida", objašnjava za DW Jose Miguel Vinas, meteorolog iz španjolske tvrtke „Meteored", koja upravlja internetskim stranicama s vremenskim prognozom u nekoliko zemalja.

Od 2021. Ujedinjeni Arapski Emirati koriste novu tehnologiju: bespilotne letjelice opremljene instrumentima za emitiranje električnog naboja i senzorima lete na malim visinama i isporučuju električno punjenje molekulama zraka.

Tko je prvi počeo

Prve pokušaje „sijanja oblaka" pokrenuli su znanstvenici iz „General Electric Research Laboratory" 1946. u SAD. Danas se njihova metoda koristi u mnogim zemljama svijeta, uglavnom za izazivanje kiše tamo gdje je suša, ali i radi čišćenja zraka.

Najveći sustav zasijavanja oblaka je aktivan u Kini, ali koristi se i u Indiji, Indoneziji, Iranu, Izraelu, Bugarskoj, Francuskoj, Španjolskoj, Austriji, Sloveniji i u Njemačkoj.

Troškovi sijanja oblaka se kreću oko 330 000 eura. Ta svota je navedena kada se Indija prije par godina pokušala riješiti smoga u nekim svojim metropolama, i to uspjela bar na tjedan dana.

Rusija također odavno koristi ovu metodu. U travnju 1986. piloti sovjetskog zrakoplovstva su istom tom metodom izazvali kišu u oblacima koji su se od nuklearke Černobilj u kojoj se dogodila havarija, kretali ka višemilijunskoj metropoli Moskvi. Radioaktivni oblaci nisu stigli do ruskih gradova. Umjesto toga, čestice nuklearnog otpada „zasule" su ruralne bjeloruske pokrajine i nekoliko stotina tisuća ljudi koji su tamo živjeli.

Sjedinjene Države su tu metodu u prošlosti koristile i kao oružje – u Vijetnamskom ratu su produžile sezonu monsuna pretvarajući time zemlju u neprohodno blato, čime je poremećen lanac opskrbe Vietkonga i zaustavljeno napredovanje njihovih jedinica.

Zašto je to kontroverzna metoda?

Sijanje oblaka je sporno iz više razloga. Jedan argument glasi: ako primijenite tu metodu nad jednom regijom u cilju borbe protiv suše, ti oblaci više neće moći donijeti kišu susjednoj regiji.

„Ako izazovete kišu na jednom mjestu, onda ćete je smanjiti na drugom. To samo po sebi stvara pobjednike i gubitnike", kaže za DW David Kite, profesor primijenjene fizike na Sveučilištu Harvard. Zbog toga se vodi rasprava o tome kome pripadaju oblaci.

Stručnjaci također upozoravaju da bi kontrola vremenskih prilika mogla pomaknuti fokus s tradicionalnih mjera, namijenjenih borbi protiv klimatskih promjena.

„Geoinženjering, uključujući i 'sijanje oblaka', opasan je eksperiment, može se oteti kontroli i izazvati neželjene posljedice", smatra Jose Miguel Vinas, španjolski meteorolog.