Došli su u 10:00 ujutro u Oradour sur Glane. Pripadnici njemačkih SS-postrojbi. Bilo je to 10. lipnja 1944. Žene i djecu su potjerali u crkvu. I potom ju zapalili. I spalili. Muški dio stanovništva je strijeljan po seoskim sjenicima. 642 francuskih seljana umrlo je u ovom nacističkom masakru. Mogu li preživjeli Nijemcima oprostiti?

"Da, Nijemcima mogu oprostiti. Ali onima koji su naredili ove zločine i koji su ih počinili? Ne", odgovara Robert Hebras, čovjek koji je masakr preživio, a s kojim se susreo i njemački predsjednik. Joachim Gauck je prvi njemački predsjednik koji je posjetio ovo mjesto. Zajedno s francuskim predsjednikom Francoisom Hollandeom. Kao simbol pomirenja.

Pobijeno cijelo selo

Malo selo Oradour sur Glane, kojeg njemački predsjednik Gauck posjećuje, simbol je okrutnosti nacističke okupacije u Francuskoj. Od 642 ljudi koji su ubijeni u ovom selu nedaleko Limogea, 452 su bili žene i djeca.

Svi su seljani prvo bili stjerani na glavni seoski trg, mnoga djeca dotjerana su ravno iz škole. Potom su razdvojeni muškarci od žena i djece. Očevi i sinovi su u skupinama strijeljani po obližnjim sjenicima.

Žene su SS-ovci zatvorili u seosku crkvu, a potom aktivirali jednu vrstu plinske bombe. Tko se nije ugušio, poginuo je pod njemačkim rafalima. Selo je 1945. dobilo status spomenika i dan danas ništa na ruševinama nije promijenjeno. Novo je selo sagrađeno pedesetih godina prošlog stoljeća, na obližnjem brijegu.

Zbog čega je baš ovo selo bilo izabrano za poprište ovakvog masakra do danas nije razjašnjeno. U masakru je sudjelovalo 120 vojnika SS-postrojbi koje su nakon velikih gubitaka na istočnoj fronti bile prebačene u južnu Francusku.

Metoda zastrašivanja?

Nakon iskrcavanja Saveznika u Normandiji 6. lipnja 1944. njemački su vojnici na svom putu prema sjeveru počinili niz nedjela. Očito su Nijemci dobili zadatak kaznenim ekspedicijama zaplašiti tada sve snažniji francuski Pokret otpora.

U Oradouru je njemačkim jedinicama zapovijedao časnik SS-a Adolf Dickmann, koji je još za rata umro u Normandiji. Način na koji je u pravnom smislu obrađen ovaj slučaj je u Francuskoj izazivao duboki razdor jer su u ovom maskaru udjela imali i stanovnici francuske pokrajine Elzas na istoku zemlje, u kojoj je stanovništvo uglavnom germanskog porijekla. 1953. je u Bordeauxu osuđena 21 osoba iz toga kraja, ali 13 osoba koje su bile prisilno regrutirane je nešto kasnije posebnim zakonom donesenim u Parizu bilo pomilovano. Stoga je Oradour desetljećima odbijao bilo kakav službeni kontakt ne samo s Elzasom nego i sa državnim vrhom u Parizu.