Gaby Coldewey ne razumije odluku visoke politike. No povratak "Landshuta", Boeinga 737 koji je pod ovim imenom za Lufthansu letio prije nekoliko desetljeća, gotova je stvar. U Brazilu, gdje već neko vrijeme trune na rubu jednog aerodroma, zrakoplov će biti izrezan na dijelove i nakon toga transportnom grdosijom "Antonov" biti prebačen u Njemačku. Točnije u Friedrichshafen na Bodenskom jezeru gdje bi u tamošnjem Muzeju zrakoplovstva trebao stajati kao svjedok jedne talačke drame iz 1977. godine.

Što će nam sada spomenik?

Gaby Coldewey je kao osmogodišnja djevojčica proživjela tu dramu "Landshuta" koji je 13. listopada 1977. otet na letu Mallorca-Frankfurt i preusmjeren u Somaliju, u Mogadishu. "Meni ne treba taj spomenik", napisala je prije nekoliko dana za list Tageszeitung Gaby Coldewey. I time se protivi mišljenju povjesničara Martina Ruppsa, autora knjige "Preživjeli iz Mogadishua". "Žrtvama je potrebno mjesta na kojima će tugovati", kaže Rupps. Pobornik ideje dovođenja "Landshuta" u Njemačku je i Jürgen Vietor, tada kopilot, kao i Gabriele von Lutzau, bivša stjuardesa. Gotovo pet dana je vladala kalvarija 91 taoca u zrakoplovu koji je na putu do Mogadishua prošao gotovo sve bliskoistočne zračne luke. U neljudskim higijenskim uvjetima i u konstantnom strahu. U jednom trenutku su ih palestinski teroristi polili alkoholnim pićima iz duty free shopa - "kako bi bolje gorjeli" ukoliko se otmičari odluče na to da zrakoplov dignu u zrak. Najmlađem među putnicima su bile tri godine. No svi su preživjeli. Osim pilota Jürgena Schumana kojeg su teroristi ubili već 13. listopada 1977. na aerodromu u Adenu i izbacili na pistu.

Internacionalizacija terorizma RAF-a

Otmica "Landshuta" je simbolizirala vrhunac tzv. "Njemačke jeseni", nasilja terorističke skupine Frakcije crvene armije (RAF). Ta skupina je između ostalog odgovorna za ubojstva glavnog državnog odvjetnika Siegfrieda Bubacka i predsjednika uprave Deutsche Bank Jürgena Pontoa. Početkom rujna te godine je otet predsjednik Udruge njemačkih poslodavaca Hanns-Martin Schleyer. Otmičari su tražili puštanje iz zatvora "prve generacije" RAF-ovih terorista, među ostalima i "kapitalaca" poput Andreasa Baadera i Gudrun Ensslin. Tadašnji socijaldemokratski kancelar Helmut Schmidt nije pristao na ucjene otmičarima. Kako bi izvršili veći pritisak i pomogli svojim "drugovima", palestinski otmičari su krenuli u akciju otimanja "Landshuta". To je bio jedan od prvih poznatih slučajeva međunarodne koordinacije terorističkih organizacija.

Junaci iz GSG9

Tada je na scenu stupila GSG9, postrojba specijalaca njemačke savezne policije na čelu s Ulrichom Wegenerom. Pod okriljem noći specijalci su upali u zrakoplov i ustrijelili tri od četiri terorista. Niti jednom taocu nije pala dlaka s glave. Otada Wegener i njegova trupa slove za junake. Kada se vijest o propaloj otmici proširila, RAF-ovi zatvorenici su počinili kolektivno samoubojstvo, a talac Hanns-Martin Schlayer je u jednom šumarku u Alzasu pronađen mrtav. Iako je RAF i dalje ubijao, ovo je definitivno bio udarac od kojeg se ova teroristička skupina nikad nije oporavila. A Njemačka je mogla zadržati imidž zemlje koja ne popušta teroristima.

Što je ostalo od zrakoplova

"Landshut" je postao sinonimom ovog uzbudljivog razdoblja njemačke povijesti. No ostalo je samo ime. Sam zrakoplov, koji je tijekom petodnevne otmice i prilikom jednog prinudnog slijetanja oštećen, još je do 1985. letio u sklopu Lufthansine flote. Nakon toga je prošao mnoge kompanije, a na kraju "karijere" je letio kao teretni zrakoplov, sve dok ga brazilska kompanija TAF 2008. nije poslala u "mirovinu". Otada hrđa na rubu jednog aerodroma u brazilskoj Fortalezi. Sada je Njemačka vlada, na inicijativu ministra vanjskih poslova Sigmara Gabriela, odlučila olupinu kupiti za 20.000 eura. Transport i restauracija će stajati malo više, oko dva milijuna eura.

No pored svog osjećaja za povijesni trenutak, mnogima je ostao gorak okus u ustima. Taoci iz "Landshuta" se do dan danas žale da su nakon otmice bili prepušteni sami sebi i svojim strahovima. Novčano obeštećenje im nikada nije bilo ponuđeno, a ubrzo nakon otmice su pali u zaborav.