Ono što se može vidjeti u Sindžaru slike su razaranja. Hrpe ruševina. Razrušene kuće, tepisi koji leže razbacani pod vedrim nebom, baš kao i odjeća, namještaj, dječje igračke. U jezidskom gradu nedaleko od granice sa Sirijom niti jedna kuća nije ostala čitava. Kada je predsjednik Kurda Masoud Barzani najavio posjet gradu koji je prije tjedan dana otrgnut iz ralja Islamske države, brzo je podignuta jedna improvizirana pozornica s koje je visoki gost potom deklamirao hvalospjeve svojim pešmergama i još jednom istaknuo zahtjev za upravnom autonomijom iračkoga Kurdistana. Autonomna vlada u Erbilu će, rekao je, podupirati obnovu Sindžara, kako bi se brojne izbjeglice mogle vratiti. Stanovnici okolnih sela došli su u Sindžar oduševljeno klicati Barzaniju. Mašu kurdskim zastavama i prave špalir kroz koji kurdski predsjednik ulazi u grad udaljen oko šest sati vožnje od kurdske metropole Erbila. U samom Sindžaru trenutno ne živi nitko. Tamo su samo stacionirane jedinice pešmergi, boraca iračkog Kurdistana.

Spasi što se spasiti može

Na putu u Sindžar susrećemo terenska i manja transportna vozila koja nam dolaze u susret nakrcana kućanskim predmetima. Nameće se sumnja da su na djelu pljačkaši. Ali doznajemo da se većinom radi o samim stanovnicima Sindžara koji su prije nešto više od godinu dana pobjegli pred IS-om i sada se vraćaju spasiti što se spasiti da. Oni svoje stvari prebacuju u mjesta u kojima su našli utočište. "Još se nećemo vratiti", kaže Marwan koji je nakrcao madrace i deke na jedan kombi, a koji živi u izbjegličkom logoru u Dohuku: "Kao prvo, sve je razrušeno, a onda niti ne vjerujemo da će ostati mirno." Iskustvo je, dodaje, pokazalo da se IS jedno vrijeme povuče, da bi onda nakon određenog vremena opet napao. Tako je bilo i u Tikritu, nakon Mosula drugom najvećem gradu koji su džihadisti zauzeli u lipnju 2014.

Masovne grobnice

S vojnom operacijom za oslobađanje Sindžara se dugo čekalo. Već u prosincu prošle godine se počelo najavljivati da će pešmerge zauzeti grad u kojemu je nekada živjelo 50.000 stanovnika, koji je IS osvojio početkom kolovoza 2014. u jednoj blic-ofenzivi zajedno s velikim područjima koja su od lipnja bila pod kurdskom autonomijom. Prije toga je Sindžar bio pod jurisdikcijom Bagdada. Nakon što je iračka vojska kapitulirala pred džihadistima, kontrolu nad ovim prostorom su počeli preuzimati borci pešmerge, prije svega nad Kirkukom, ali i kršćanskim Karakošom i jezidskim Sindžarom. Ali ni pešmerge isprva nisu mogle odoljeti napadima boraca Islamske države i prepustili su Sindžar na milost, odnosno, nemilost okrutnim džihadistima.

Vođe pešmergi su, otkad su se vratili u Sindžar, pronašli tri masovne grobnice s po 100 do 200 leševa. Vojnici na terenu su, međutim, sigurni da će ih pronaći još. Tisuće Jezida su u strahu i panici pobjegle pred IS-om u brda i tamo se danima skrivale dok nije stvoren koridor preko Sirije do Dohuka u Iraku kroz koji su ljudi satima pješačili da bi došli do cilja.

Kada je vojna operacija Kurda započela, oni su joj se obradovali. Ali pešmerge su uspjele vratiti samo pojas oko grada do sindžarskih brda. Grad je, međutim, ostao u rukama IS-a.

General iz Lübecka

Nakon što je Izaddin Sadus u rano ljeto prekomandiran iz Bashiqe u blizini Erbila u Sindžar, počela se naslućivati promjena strategije. Brigadni general koji je dugo godina živio u njemačkom Lübecku trebao je pripremiti postupno osvajanje Sindžara. On je poznat po svom "timskom radu" s kojim je uspio ujediniti do tog trenutka raštrkane jedinice u "Savez za Sindžar". Zajedno s jedinicama PKK-a, gerilom Kurdske radničke stranke koja je i prije operirala po ovim brdima, pešmerge su se malo po malo približavale gradu. "Bilo je teško", kaže 54-godišnji časnik. Kurdi su čas kontrolirati 30 posto Sindžara, čas 40 posto. Betonski zid koji podsjeća na Berlinski ukazuje na nekadašnju crtu razgraničenja. Stanje na bojištu se promijenilo tek zračnim napadima Amerikanaca koji su u tjednima prije velikog napada intenzivirani.

Kada je 7.500 kurdskih vojnika konačno ušlo u Sindžar, više nije bilo nigdje boraca IS-a. Džihadisti su, kažu očevici, pobjegli ili u Mosul ili u Siriju. Kurdi su tako mogli gotovo bez otpora zauzeti grad. Sada ga moraju čuvati od IS-a i obnoviti ga kako bi se stanovnici usudili vratiti u svoje domove. General Sadus vjeruje da će se to uskoro i dogoditi: "Do početka iduće godine ćemo već puno toga napraviti." On se nada da će onda i on moći ponovno vidjeti svoju obitelj u Lübecku.