„Vrlo sam zabrinuta za svoju budućnost", kaže Helga K. Ova 59-godišnja njegovateljica u jednom katoličkom staračkom domu ne želi da se zna njezino pravo ime. Posao koji radi je zahtjevan, ali ona mu je posvećena svim srcem. „Ili si rođen za to ili nisi", kaže kroz smijeh. No, tijekom posljednjih pet godina počeli su da je mučiti bolovi u leđima. Na ljeto 2016. zbog toga više nije mogla raditi. „Zamor materijala", kaže.

Do mirovine u koju je mogla otići sa 63 godine, nedostajale su joj četiri godine. Zato je podnijela zahtjev za prijevremenu mirovinu iz zdravstvenih razloga. Sada čeka rješenje: „Bit će to težak financijski udarac za mene."

Mnogo je ugroženih grupa

Siromaštvo u starosti je u Njemačkoj još uvijek marginalan problem. Trenutno u ovoj zemlji živi oko 21 milijun umirovljenika, a oko dva posto građana starijih od 65 godina podnijelo je zahtjeve za novčanu pomoć države. Međutim, prema najnovijoj studiji zaklade Bertelsmann, između 2031. i 2035. godine će svaki peti novopečeni umirovljenik biti financijski ugrožen. Tako će se rizik od siromaštva u grupi starijih od 67 godina – to će tada biti starosna granica za odlazak u mirovinu –povećati sa sadašnjih 16 na 20 posto.

Umirovljenici trenutno važe kao „financijski ugroženi" kada imaju mjesečni neto-prihod manji od 958 eura. Posebno su pogođeni građani koji zbog narušenog zdravlja djelimice ili uopće nisu mogli raditi ili su kao samostalni poduzetnici imali neredovite prihode. I ljudi sa skraćenim radnim vremenom, s malom zaradom ili oni koji su godinama bili nezaposleni nalaze se u istoj opasnosti.

Političari se nisu redovno bavili tim problemom. Bundestag je krajem svibnja donio paket zakona kojim se jačaju sadašnje mjere za osiguravanje što boljeg životnog standarda po stupanju u mirovinu. Onima koji se odluče da od svog dohotka – neovisno od normalnog doprinosa – odvajaju određenu mjesečnu svotu u okviru takozvanog Risterovog mirovinskog programa (na snazi od 2002. po ideji tadašnjeg socijaldemokratskog ministra za rad i socijalna pitanja Waltera Riestera) država će davati 175 eura mjesečno (do sada je davala 154 eura). To je prvo povećanje te sume otkako je spomenuti program uveden.

Tako dosadašnje brojke, kada je riječ o privatnom mirovinskom doprinosu, izgledaju – loše. Prema navodima Njemačke vlade, oko 47 posto zaposlenih s mjesečnim plaćama manjim od 1.500 eura ne uplaćuje nikakav dodatni doprinos za svoju mirovinu.

„Kako da uopće uštedim nešto?"

Osim Risterovog programa, zaposlenima je izvan programa državne mirovine na raspolaganju i mogućnost da sa svojim poslodavcem dogovore poseban doprinos u okviru kojeg dio sume daje zaposleni, a dio poslodavac, pri čemu se ta suma kasnije dodaje na vrijednost državne mirovine. Ta mogućnost, međutim, ne postoji u svim poduzećima; trenutno se može sresti uglavnom u velikim ili državnim tvrtkama. Krajem 2015. godine, nju je koristilo 60 posto od ukupno 17,7 milijuna zaposlenih koji na to imaju pravo, a krajem 2016. je u Njemačkoj postojalo 10,9 milijuna ugovora o dodatnom mirovinskom iznosu u okviru Risterovog programa.

No, te lijepe brojke ne pokazuju pravu sliku, jer prema podacima federalnog revizorskog ureda, trenutno svaki peti „Risterov štediša" više ne uplaćuje dogovoreni doprinos i ne može više računati s povećanjem mirovine na temelju te mjere.

Helga K. ne može uplaćivati nikakav doprinos te vrste. Njezina mjesečna bruto-plaća iznosi 1.400 eura. Ona ima dvoje djece i mora dvaput okrenuti svaki cent. „Kako da uopće uštedim nešto?" – pita. Nakon što su njene kćerke napustile roditeljski dom, ona se preselila u manji stan. Sada za svojih 50 kvadratnih metara na periferiji Kölna plaća 530 eura, u što nisu uračunati troškovi za struju i vodu.

Koncepti vladajuće garniture

Lauru Romeu Gordo iz Njemačkog centra za pitanja starih ne čudi takav razvoj situacije. Građanima s malim primanjima i samohranim roditeljima je za preživljavanje potreban svaki euro. Za njih sada velika koalicija demokršćanskih stranaka CDU/CSU i socijaldemokrata (SPD) planira minimalnu solidarnu mirovinu od 850 eura.

U pogledu daljih detalja koncepti demokršćana i socijaldemokrata se razlikuju. CDU/CSU želi da se pravo na solidarnu mirovinu stiče nakon 40 godina rada (tj. plaćanja doprinosa za socijalno osiguranje), a SPD – nakon 35 godina. Uz to SPD želi poboljšati situaciju onih koji su morali u prijevremenu mirovinu iz zdravstvenih razloga.

SPD bi svoje planove, ako treba, financirala i od poreza. Ta stranka želi i povećati  broj onih koji uplaćuju doprinos za obavezno mirovinsko osiguranje, na primjer, da ono postane dostupno i samostalnim poduzetnicima. Demokršćani ne žele da se mirovinski doprinosi i razina mirovina mijenjaju do 2030. godine.

Romeu Gordo smatra da je to loše: „Mirovina koju potpomažu sama poduzeća nije svima dostupna i ne štiti od siromaštva one koji nisu radili". Studija „Osiguravanje sigurne starosti u Njemačkoj" objavljena 2015. po nalogu Ministarstva za rad i socijalna pitanja pokazuje da broj tvrtki koje daju svoj mirovinski doprinos zaposlenima već dugo stagnira a da je najviše takvih poduzeća u javnom sektoru.

Koncepti oporbe

Oporba bi također rado investirala nešto od poreskih prihoda u borbu protiv siromaštva u starosti. Zeleni su za rad do 67 godine života i bore se za „poreski financiranu zajamčenu mirovinu" od 850 eura mjesečno. Oni žele korigirati i dosadašnje zakone o roditeljskom dopustu tako da se to razdoblje uzmu u obzir kao vrijeme provedeno na radu; time bi bilo povoljnije izračunavanje mirovina za takve osobe.

Stranka Ljevica je nešto ofenzivnija. Ona se zalaže za postojanje jedinstvenog sustava mirovinskog osiguranja koji bi obuhvaćao sve vrste zaposlenih – od samostalnih poduzetnika pa do državnih službenika. Svi oni bi uplaćivali obavezan mirovinski doprinos. Oni se također bore za odlazak u mirovinu sa 65 godina. A zaštitu od siromaštva u starosti bi po njihovom konceptu osigurala „solidarna minimalna mirovina" od 1.050 eura. Nju bi dobivao svatko, bez obzira na prihode i radni vijek.

A Stranka slobodnih demokrata (FDP, Liberali) želi mogućnost da se u mirovinu stupi već sa 60 godina – doduše, samo za one čiji prihod je veći od socijalne pomoći. Oni razinu mirovina žele prilagoditi prosječnom životnom vijeku.

Sve je i stvar pojedinaca

Koliko bi sve te mjere bile uspješne – to ovisi i od osobnih životnih priča. Helga K, majka dvije kćerke, doprinos za mirovinsko osiguranje je plaćala 36 godina. Poslije rođenja jedne kćerke s tjelesnim nedostatkom morala je odustati od punog radnog vremena. Njena posljednja bruto-plaća je iznosila nešto manje od 1.400 eura. Kada su njene kćerke porasle, ona je htjela povećati broj svojih radnih sati, ali njen (crkveni) poslodavac to nije htio. U nemogućnosti da pronađe bolje plaćen posao, Helga će svoj 63. rođendan dočekati uz mirovinu od 860 eura.

Ova njegovateljica je sada u dilemi. Pravo na dopunsku socijalnu pomoć imaju svi umirovljenici koji imaju primanja manja od 823 eura mjesečno. Sa svojih 860 eura, ona nema pravo. Postoji mogućnost da gradu podnese zahtjev za financijsku pomoć za stanarinu i struju, ali ona se stidi. „Čitav život sam radila i starala se o djeci", kaže, „dok zbog toga nisam oboljela – i sada sam još ovisna o pomoći države."