Jednom je, niz godina nakon Drugog svjetskog rata, politolog Dolf Sternberger razmišljao o tome koja bi formula patriotizma bila moguća u Njemačkoj nakon njezinog "istočnoga grijeha". Za svoj odgovor upotrijebio je jedan jedini pojam: ustavni patriotizam. I upozorio da to nije zamjena za uobičajeni nacionalni patriotizam, nego da se, štoviše, zasniva na vlastitim temeljima. Za njega su patriotizam i Ustav usko povezani.

Suhoparni šarm Ustava

Danas, skoro četiri desetljeća nakon Sternbergerovog pojma koji je obilježio epohu, postavlja se pitanje: koliko su Nijemci ustavni patrioti? Kako se, u doba stresa uzrokovanog doseljavanjem, odnose prema svom Ustavu? Većina ga, može se reći, podržava. No jasno je i to da za većinu njih Ustav nije dovoljan za patriotizam. Većina Nijemaca sa svojom zemljom povezuje mnogo više toga nego što je samo Ustav.

Razlog tomu je, da je on, kao i ustavi drugih zemalja, posve apstraktne prirode. Nekoliko listova papira - time se iscrpljuje njegov materijalni sadržaj. Iz njega ne proizlazi osjećajnost. No je li moguće da patriotizam baš to i treba: osjećajnost?

Maksimalna provokacija

To se trenutačno može provjeriti. Priliku za to nudi rasprava o nikabu. Što god se mislilo o tom komadu tkanine: on izaziva osjećaje. Svojom odbijajućom formom doslovce upada u oči. Kod većine budi osjećaje - uglavnom ne baš ugodne. Najčešći osjećaj je vjerojatno zgražanje: kako se mogu usuditi, ovdje, u Njemačkoj, ovako nastupiti? Nikab je kao stvoren za maksimalnu provokaciju.

Na primjeru nikaba je vidljivo: osjećaji bliskosti i stranog, integracije i odbijanja zasnivaju se uglavnom na osobnom iskustvu. Svijet je konkretan, a čovjek, takav kakav je, reagira vrlo snažno na konkretne stvari. Apstrakcija je samo uvjetno njegova jača strana. On se ne veže njome, njegove stvarne pobude dolaze drugim kanalima. Pripadnost ima puno veze s afektima.

Hrabri eksperiment

Zaobići tu povezanost - to je veliki eksperiment u koji se upustila Njemačka pod vodstvom Angele Merkel. Pristaše tog eksperimenta pronalaze inspiraciju i poticaj u napisima uglednih teoretičara tzv. "mnogostrukog", "heterogenog" ili "likvidnog" identiteta. "Mi si ne možemo odabrati one s kojima živimo", piše tako filozofkinja Judith Butler, zvijezda post-identifikacijske scene. "Mi ne moramo aktivno održati taj pluralistički suživot koji nije zasnovan za izboru."

Može biti. No svejedno bi se o tome trebalo mirno razmisliti. Ljudi, u svakom slučaju većina njih, nisu samo osjećajna, nego su i izrazito konzervativna bića. Oni vole onakav svijet kakav poznaju. Doduše, spremni su i za promjene, ali samo u određenoj mjeri.

Ustavni patrioti, omalovažavatelji Ustava

No trenutačno se sve odvija brzo, vrlo brzo. Za mnoge prebrzo. Zemlja se mijenja u zapanjujućem ritmu. Od ljudi se može i ponešto zahtijevati. Ali se ne smije pretjerati. Politička ispitivanja javnog mnijenja pokazuju: prebrze promjene vrše prejaki pritisak na ustaljene demokratske kulture. I zato treba smanjiti tempo. Tako da se ustavni patrioti na kraju ne pretvore u omalovažavatelje Ustava. Nijemci su za vrijeme nacionalsocijalizma dokazali da su sposobni za tu ulogu. Dakle, nužno je smanjiti brzinu. Na kraju krajeva, to štiti Nijemce i od njih samih.