40-godišnja Liljana Alvir proživjela je kalvariju Vukovara zajedno s mlađim, 19-godišnjim bratom. Prije nego je počeo napad na grad, roditelji su im se morali vratiti na rad u Berlin te su ih zvali da čim prije krenu za njima. Ali Ljiljana i njen brat nisu željeli napustiti dom, brat joj se štoviše priključio obrani grada. "Roditeljima sam lagala kad su tražili brata, govorila sam im - bio je cijelu noć na straži, spava, umoran je – uglavnom, davala sam im lažnu sliku o onom što se događa u Vukovaru. Istina je bila da moj brat kod kuće nije prespavao niti jednu noć.“ Kad je na grad svakodnevno počelo padati na stotine i tisuće granata, Ljiljana je zajedno sa 17 susjeda sve češće živjela u podrumu.

Bojala sam se za sebe, ali još više za moje drage

Kad bi agresor oko 6 ujutro mijenjao vojnike na položajima, Vukovarci bi izlazili iz podruma u potragu za vodom i namirnicama. "Naravno da sam se bojala, ali u takvoj situaciji svjesna sam da sam živa, da mi se ništa nije dogodilo. Strah je bio velik za druge ljude, za mog brata, dečka, bratića, za koje nisam znala jesu li živi ili nisu. Kad se čuje pucnjava, tenkovi, jauci – ne znam je li u tom trenutku život izgubio moj brat, susjed...“ Pad grada Ljiljana je dočekala u vinskom podrumu u centru grada. Sa susjedima je krenula prema Sajmištu. "Morala sam prekoračit preko leša, mrtvog tijela gdje se vidjelo da je nekoliko trenutaka prije toga ta osoba ubijena, muškarac nekih 45, 50 godina. I dan danas se sjećam njegova lica.“

Žene su bile i podrška i teret

Naša sugovornica danas živi u Samoboru i sudjeluje u životu udruge „Vukovarske majke“. Ne raspolaže podacima koji bi rekli koliko je žena stradalo u opsadi Vukovara i nakon nje, ali je sigurna da je broj zaista velik. Sjeća se da je jedna žene, tada u visokoj trudnoći, ubijena zajedno s ostalim ranjenicima i pacijentima iz vukovarske bolnice. „Žene su bile te koje su brinule, prale, kuhale, molile, strepile – onako kako to žene u životu rade. S jedne strane smo im bile podrška i snaga, ali i teret. Moj brat i ostali koji su bili na Sajmištu, borili su se nadljudskim naporima. Noć kad je moj brat ranjen, ranjena su četvorica, a četvorica poginula. Nisu se smjeli povlačiti jer su iza sebe imali civile, među njima i žene. Ako se povuku, puste jednu ulicu, nekog od nas će ubiti, ući će u podrum i bacit će bombu, što su i radili.“

Potraga za mrtvim bratom

Ljiljana je nakon okupacije grada odvedena u logor u Srbiju. „Vidjela sam iza sebe Vukovar kao kostur. Od krovova su se vidjele samo grede, dim, paljevina. Imala sam osjećaj kao da je to oproštaj s gradom i da povratka više nema.“ Kaže da su na putu kroz Srbiju ljudi izlazili na ulice, vrijeđali ih i bacali kamenje. Ali, posrećilo joj se. Ubrzo je razmijenjena, zajedno sa 22 autobusa vukovarskih civila. Međutim, njen brat nije imao te sreće. Ljiljana još uvijek traga za njegovim posmrtnim ostacima. Koliko zna, brat joj se pokušao probiti iz grada, ali nije uspio. Nestao je negdje na putu prema Vinkovcima gdje je bio teško ranjen i zarobljen. Njegov prijatelj, koji je te noći bio s njim i koji je preživio zarobljeništvo, čuo je samo nekoliko rafala. Uvjeren je da su meci bili namijenjeni Ljiljaninom bratu.

Kalvarija nakon kalvarije

62-godišnja Ljubica, po nacionalnosti Srpkinja, rat je provela u Borovom Naselju. Sin joj je u to vrijeme bio u Sarajevu, a kćer u Beogradu. Kad je krenula opsada Vukovara, život se iz stana preselio u podrum. „Netko je imao da preživi, netko nije. Mi smo imali, ali kad smo izašli iz tih nesretnih podruma, ljudi su ljubili kruh jer ga dugo nisu vidjeli. Neki su bili nesretni što nemaju cigarete, neki što nemaju vode...“

Priča da su ženi u njenoj zgradi geleri sasjekli noge. "U stanu sam našla geler pored štednjaka, a pet minuta prije toga sam izašla napolje. Drugi put je kroz vrata proletio metak.“ Kaže da su, na sreću, svi njeni iz rata izašli živi i zdravi, ali u iako su ljudi preživjeli rat, danas im teško pada neimaština i besposlica. Kako bi preživjela, u Švicarskoj je „na crno“ čuvala djecu, dok danas služi dvoje starih i nepokretnih. „Kod nas su primanja svih tih penzionera do 2 tisuće kuna. Kad idem pored kontejnera i gledam one žene i ljude kako vade one flaše, to je da čovjek plače. Režije su velike, primanja su mala. Politiku prati, ali ju nervira.

Još više je smeta podjele na srpsko i hrvatsko koje i danas cijepaju grad. „Unuk mi je treći razred. Ide u srpsku školu, njegovi prijatelji u hrvatsku. Zajedno se igraju, dolaze jedni drugima, a vrtić je podijeljen, škola je podijeljena. Strašno je to.“

Autor: Goran Prokopec

Odg. ur.: A. Šubić