„Kada bi se Rijeku trebalo opisati jednom jedinom anegdotom, onda bi to najbolje bilo pričom o antičkim mozaicima", piše njemački dnevni list Welt am Sonntag. „U vrijeme kada su Rimljani vladali gradom, u središtu su podigli terme i forum s umjetničkim mozaicima na podu – baš tamo gdje se danas nalazi crkva uznesenja blažene djevice Marije s kosim tornjem."

„Ti mozaici su već dva puta iskopavani. Prvi put je to bilo 60-ih godina, kada je Rijeka bila dio Jugoslavije. Oduševljenje otkrivenim mozaicima je tada bilo veliko, ali ne i gradski budžet. Zbog toga je nalazište ponovo zatrpano. Drugi put je Hrvatski restauratorski zavod 2009. poslije višemjesečnog rada ponovo iskopao zidove i mozaike. To je tada privuklo rijeke posjetitelja; mediji su izvještavali o tome. No, tada su se javile nesuglasice oko prezentacije mozaika, pa su arheolozi pažljivo pokrili to mjesto i povukli se. Tako se danas mozaici nalaze – pod slojem asfalta."

Novinarka Celine Lauer dalje piše kako je Rijeka grad koji nije bogat novcem ili kapitalom, ali jeste – poviješću i kulturom. Taj grad će zajedno s irskim Galwayem od veljače 2020. godinu dana biti kulturna prijestolnica Europe i to pod motom „luka različitosti". To je „priznanje u koje ljudi u bivšem inidustrijskom gradu polažu velike nade", piše Lauer, ali potom dodaje: „Kada se grad pogleda danas, sigurno je da će baš ono nedovršeno, sirovo, protiuriječno, biti pravi moto „prijestolničke" godine, jer Rijeka neće moći za samo nekoliko meseci dobiti perfektan izgled. A u tome i jeste njena draž".

"Ljepota na drugi pogled"

„Razgledanje je najbolje početi na korzu, riječkoj žili-kucavici. Pješačka zona se proteže paralelno s Kvarnerskim zaljevom. Oko četiri i pol stoljeća – sve do kraja Prvog svjetskog rata – grad je, uz kratke prekide, pripadao Habzburškoj monarhiji. Za to vrijeme je najprije bio suparnik i konkurent Veneciji, a kasnije i osma po veličini luka Europe. U 19. stoljeću su Riječani nasuli zemlju u more do oko 300 metara od tadašnje obale, kako bi osvojili novi prostor za svoju metropolu."

„Tako su na korzu dobili još više mjesta za reprezentativne palače. (...) Još je ljepše što Rijeka nema samo austrijsko, već i italijansko naslijeđe, što zajedno daje jedinstvenu mješavinu – tu nisu samo kavane s kristalnim lusterima, već i dobri italijanski restorani i naravno konobe, tipični hrvatski lokali sa specijalitetima kao što su šurlice ili pljukanci."

U nastavku, pišući i o ljepotama koje se promatraču otkrivaju „na drugi pogled", autorica na primeru LGBT-zajednice objašnjava kako Rijeka važi za „najliberalniji grad u čitavoj zemlji". To što je grad samo u 20. stoljeću sedam puta pripadao nekoj drugoj državi ili bio okupiran, svi ti prijelomi su se urezali u grad. Tako je, primjerice, „tunel koji je početkom Drugog svjetskog rata prokopala vojska (...) danas turistička atrakcija", piše, uz mnoge druge opise očiglednih i skrivenih ljepota Rijeke, Celin Lauer za Welt am Sonntag.

Dječji vrtić u koncentracijskom logoru

Andrej Ivanji je u Tageszeitungu objavio tekst o Sporu oko zemljišta na kojem se tokom Drugog svjetskog rata nalazio koncentracijski logor Staro sajmište u Beogradu. Tu je, naime, sada „mjesto gdje se djeca osećaju sigurno i voljeno" - radi se o privatnom dječjem vrtiću gdje djeca „uče kroz igru". „U zgradi u kojoj se danas nalazi dječji vrtić, od 1941. do 1944. je bila logorska bolnica. U koncentracijskom logoru je tijekom godina umrlo oko 30.000 ljudi; oko 11.000 njih, pretežno Židova, je ubijeno."

Ivanji piše da su mnogi ogorčeni zbog toga, i citira beogradskog povjesničara Dejana Ristića koji je rekao: „Možete li zamisliti dječiji vrtić u Auschwitzu, Dachauu ili Mathausenu. Ne možete? Ni ja... naravno... jer to nije moguće – osim kod nas." I beogradski mediji su se pozabavili tom pričom. Tako Blic piše da je poslije disko-kluba i jednog restorana na terenu Starog sajmišta otvoren i dječiji vrtić. A predsjednik Saveza židovskih općina Srbije je rekao da je u pitanju „samo vrh ledenog brijega; tamo se nalaze i jedan fitness-centar i kafići".

„Iako je u tijeku proces oko utvrđivanja vlasništva nad objektom, njegov vlasnik ima sve potrebne papire. On ukazuje da na tom zemljištu živi oko 5000 ljudi i optužuje državu da više od sedam desetljeća nije regulirala stvari. Ministarstvo obrazovanja odbacuje krivicu i kaže da nije nadležno za lokacije na kojima se otvaraju privatni vrtići, već samo za to da utvrdi, ispunjavaju li oni sve kriterije."

Priredio: Saša Bojić

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android