Dok je Njemačka 2015. grcala pod nezapamćenim priljevom izbjeglica iz Sjeverne Afrike, Sirije, Iraka i Afganistana, u srpskom političkom diskursu su romski tražitelji azila često nazivani „lažnim azilantima". Mediji su tu terminologiju često nekritički prihvaćali – posebno u razdoblju u kojem je Njemačka (zajedno s Belgijom, Luksemburgom, Švedskom i Nizozemskom) prijetila da će ponovo uvesti vize za građane Srbije ukoliko se ne smanji broj tražitelja azila iz te zemlje.

U tom razdoblju je uobičajena bila stereotipizacija Roma kao naroda koji se polakomio na „džeparac" koji u Njemačkoj sljeduje tražiteljima azila dok se zahtjev ne riješi. Tadašnji premijer Srbije Aleksandar Vučić je 2015. Rome nazvao i „tradicionalno siromašnim", što je bila jasna poruka svjetskoj javnosti: Romi su u Srbiji sami krivi za svoje siromaštvo, jer je to dio njihove tradicije. Romi koji su morali da se iz Njemačke vrate u Srbiju nisu nailazili na lijep prijem – naprotiv: mnogi su se žalili na policijsko šikaniranje.

Mediji „u principu nezainteresirani"

U vremenu u kojem je razmjerno veliki broj Roma vraćan u Srbiju, izvještavanje srpskih medija o tim povratnicima je površno i često praćeno stereotipima. Toj temi se posebno posvetio beogradski Centar za istraživanje javnih politika koji je o tome samo tijekom ove godine objavio nekoliko analiza.

U najnovijoj, koju je Centar u lipnju ove godine objavio zajedno s Forumom Roma Srbije, zaključuje se da su „romski povratnici u medijskom prostoru u Srbiji tek marginalno prisutni, dok je migrantima posvećena značajna pozornost". Što svjedoči o tome da je pisanje medija i dalje ovisno od dnevne politike, koja pomoću medija kreira javno mnijenje o migrantima, a Rome i dalje gura na rub društva.

Mediji u Srbiji su u posljednje vrijeme donekle ublažili ton kada je riječ o Romima-povratnicima, kaže za DW Tanja Jakobi, izvršna direktorica Centra za istraživanje javnih politika. „Ali, iz načina na koji su birani naslovi, ili glavne vijesti, vidi se da je još prisutno takvo profiliranje Roma-povratnika."

Ovakva vrsta „inercije" ne ide u prilog medijima – odnosno, svjedoči o tome da su, kao što je Centar pokazao u jednom drugom istraživanju, mediji „u pravilu nezainteresirani za ove teme" te da ih karakteriziraju „senzacionalizam, prenošenje serviranih informacija bez njihove analize, nedostatak novinarske inicijative i istraživačkog pristupa".

Ne vide se nijanse problema

To se vidi već i po nediferenciranom pristupu temi. „Nama je u projektu bilo važno da ukažemo upravo na to da postoje različite grupe Roma-povratnika", kaže Tanja Jakobi: „Jedni zaista pokušavaju prezimiti u nekoj od europskih država jer kod kuće ne mogu sastaviti kraj s krajem; u drugoj grupi su oni Romi koji su proveli dugi niz godina u Zapadnoj Evropi i čija djeca su najčešće tamo i rođena. Za takve povratnike, Srbija je zapravo strana zemlja, kao i bilo koja druga strana zemlja čiji jezik ne poznaju."

Tanja Jakobi objašnjava i da mnogi Romi koji su u nekoj od europskih zemalja stekli određene kvalifikacije ne uspijevaju pronaći posao u Srbiji, bilo zbog problema s nostrifikacijom potvrda o kvalifikaciji, bilo zbog različite nomenklature zanimanja.

„A ima", dodaje, „i onih koji su završili obuke ali nemaju potvrdu o tome, pa ih služba zapošljavanja u Srbiji vodi kao ljude bez zanimanja, iako oni ponekad imaju i srednju školu, ili imaju dobro poznavanje informatike ili jezika." To samo pokazuje da je riječ o problemu s mnogo nijansi, kojima mediji, međutim, pristupaju neopravdano pojednostavljeno.

Centar za istraživanje javnih politika preporučuje da se mediji posvete praćenju položaja „ranjivih grupa" i kada one nisu u žiži kreatora javnih politika. U te svrhe bi se novinari trebali uputiti na teren i posvetiti i analizi uzroka siromaštva ili drugih nedaća Roma – u suprotnom, oni ne mogu ispunjavati „ulogu kontrolnog faktora u društvu i poštovanju ljudskih prava", kako na novinarstvo, između ostalog, gledaju spomenuti Centar i Forum Roma Srbije.