„Teško mi je objasniti osjećaj nekome tko nije prošao kroz to – sram, strah, bijes. Željela sam samo nestati, da ne postojim, da me nema više…“ Tako svoje osjećaje za DW opisuje jedna djevojka iz Srbije koja je bila žrtva tzv. osvetničke pornografije i koja je željela ostati anonimna.

Problem osvetničke pornografije, odnosno neovlaštenog dijeljenja eksplicitnih fotografija bez pristanka, u Srbiji se ponovno našao u žarištu javnosti nakon ispovijesti studentice Nikoline Sinđelić. Ona je javno svjedočila o policijskoj brutalnosti koju je doživjela u zgradi Vlade Srbije od strane pripadnika Jedinice za osiguranje (JZO), odnosno njezina zapovjednika Marka Krička – a odmah nakon toga na internetu su, bez dozvole, objavljene njezine intimne fotografije.

Prvo ih je na društvenim mrežama podijelila bivša tajnica Ministarstva unutarnjih poslova Dijana Hrkalović, a potom su te fotografije i komentirane u programu prorežimske televizije Informer. Miloš Pavlović, pravni zastupnik Nikoline Sinđelić, kaže da će, kada se završe sva vještačenja, protiv Hrkalović i Krička biti podnesene kaznene prijave.

„Dijana Hrkalović u ovom trenutku nije osoba koja je odgovorna i službeno zadužena, kao što je to Marko Kričak. Ona ne vodi tu jedinicu, nije u ministarstvu itd. Za nju će kaznena prijava biti vezana za saznanja koja se odnose na objavljivanje bez dozvole nekih privatnih stvari – provjerenih, neprovjerenih, to sada više nije ni bitno. Ona će biti izdvojena iz tog postupka kao netko tko nije službena osoba. Što se tiče Marka Krička, on će biti obuhvaćen jednom ozbiljnom kaznenom prijavom“, rekao je Pavlović za DW.

Što predviđa Kazneni zakon?

Pitanje je, međutim, što će se navesti u prijavi protiv Dijane Hrkalović? U Kaznenom zakonu Srbije ne postoji odredba koja se bavi osvetničkom pornografijom.

U takvim slučajevima koriste se formulacije iz Kaznenog zakona za „spolno uznemiravanje“ (članak 182.) i „proganjanje“ (članak 138.), objašnjava za DW Specijalni tužitelj za visokotehnološki kriminal Boris Majlat. Kazna za „spolno uznemiravanje“ kreće se od šest mjeseci do tri godine zatvora, dok je za „proganjanje“ predviđeno od tri do pet godina, ovisno o posljedicama.

Majlat kaže da su pokušali uvesti posebnu sudsku praksu za takve slučajeve. Ali: „Naši pokušaji su ostali bezuspješni, jer je sud nalazio da se radi o kaznenom djelu iz članka 145. Kaznenog zakona – neovlašteno objavljivanje i prikazivanje tuđeg spisa, portreta i snimke. Naši pokušaji su bili kako bi se eventualno uspostavila sudska praksa, ali sud je bio stava da se radnja objavljivanja slike ili videozapisa može podvesti pod kazneno djelo iz članka 145. za koje državni odvjetnik nije ovlašten poduzimati progon, osim u slučaju da objavljivanje vrši službena osoba u obavljanju službe, što se u praksi nije događalo."

Inače, samo tjedan dana prije slučaja Sinđelić Ministarstvo pravosuđa najavilo je da će distribucija intimnih sadržaja postati posebno kazneno djelo, podsjeća Mila Bajić iz SHARE Fondacije, organizacije koja se zalaže za unapređenje ljudskih prava i sloboda u online-sferi.

„Podsjetit ću da je tijekom prošlogodišnjih javnih rasprava na temu Kaznenog zakona velik broj organizacija za ženska prava lobirao za uvođenje tog kaznenog djela, kao i godinama ranije, a da je najčešći odgovor iz Ministarstva pravosuđa bio da takvo djelo već postoji u okviru drugih djela i da nema potrebe da se uvodi“, objašnjava Bajić za DW.

Ni "osveta" niti "pornografija"

Teško je utvrditi koliki je broj takvih slučajeva u Srbiji. Tužitelj Majlat navodi da je u prethodne dvije godine bilo „manje od stotinu prijava".

Ali, mnogi slučajevi nikada i ne dođu do suda, kaže Ana Zdravković iz udruge OsnaŽene: „Žene su prepuštene same sebi – da podnose privatne tužbe, da teret dokazivanja padne na njih, da one plaćaju sve. To je ogroman teret za nekoga tko je već prošao kroz nasilje.“

„Osim toga, tu je i osuda okoline“, kaže Zdravković. I dodaje da postoji i strah od izravne osvete nasilnika ako sazna da je prijavljen, strah od toga da će obitelj ili okolina saznati za fotografije i da će biti izložene dodatnoj sramoti i stigmi.

Na razini Europske unije problem osvetničke pornografije i dalje nije reguliran, ali neke države već imaju posebne zakone o tome, poput Francuske, Italije, Irske i Malte.

Mila Bajić iz SHARE Fondacije smatra da je i sam termin „osvetnička pornografija“ problematičan i predlaže termin „zlouporaba intimnih sadržaja bez suglasnosti“.

„Osveta implicira da je žrtva prethodno učinila nešto zbog čega bi zaslužila osvetu – što nikada nije točno. Također, sadržaj koji je dijeljen s intimnim partnerom ne može se nazvati pornografijom, jer nije namijenjen javnosti. Termin 'osvetnička pornografija' na neki način stavlja odgovornost i na samu žrtvu, što nikako ne može biti istina“, kaže Bajić.

A to kako se žrtva osjeća zna djevojka koju smo citirali na početku ovog članka: „Policija u malom gradu nije na tvojoj strani, a taj dečko je imao veze u policiji. Jedino što sam tamo mogla dobiti jest da mi se smiju i da rašire slike svuda po gradu. Nije više bilo ni do mojih osjećaja – iako bih to opisala kao stanje teške depresije. Biti etiketirana kao djevojka koja je slala svoje gole fotografije. Što će misliti o mojim roditeljima, što će oni misliti o meni, što će reći moja rodbina, moji prijatelji? Dugo mi je trebalo da shvatim da nije moja krivnja."