U skeču se prikazuje sljedeća situacija: borac Islamske države se vozi u taksiju i agresivno traži od taksista da isključi radio jer da „toga nije bilo u vrijeme proroka Muhameda“. Nakon toga isto traži i za klima uređaj. Na kraju taksist izgubi živce, izbaci svog putnika iz taksija s objašnjenjem da ovakve vrste prijevoza nije bilo u doba proroka pa stoga ni ne može putovati na taj način.

Ne diraj vjeru, kralja, moral

Ovaj skeč je bio pušten na libanonskoj televiziji u satiričnoj emisiji „Ktir Salbe Show“. Time autori skeča sebe dovode u opasnost. Jer Islamsku državu baš i ne bije glas da posjeduje posebno istančan smisao za humor. I njezini borci su sasvim blizu Libanona koji je nekad uživao epitet „najliberalnije arapske zemlje“. “Islamska država nije zastupnik pravog islama i zato ju ismijavamo i pokazujemo da se protivimo ekstremizmu“, kaže autor i producent emisije Nabil Asaf. I inače, humor s političkom pozadinom se teško probija u javnost arapskih zemalja. Mnogi od onih koji u državama Bliskog istoka vode glavnu riječ ne posjeduju smisao za humor. Pogotovo ne na vlastiti račun. To su na svojoj koži osjetili i novinari marokanskog tjednika “Nihane” koji su se još 2006. usudili izdati broj posvećen marokanskom humoru. Jer, Marokanci vole humor, on je sveprisutan u svakodnevici. No humor se jedino ne smije tiskati jer se time izdavači dovode u opasnost kršenje zakona koji zabranjuje “vrijeđanje vjere” i sadržaje koji se “krše s običajima i moralom” zemlje. U ove dvije kategorije se mogu svrstati gotovo svi sadržaji tako da je “Nihane” prvo dobio tromjesečnu zabranu izlaženja. No list je to preživio zahvaljujući popularnosti. No nije preživio kada je 2009. objavio jedno ispitivanje javnog mnijenja o marokanskom kralju nakon čega su svi oglašivači iz straha povukli svoje plaćene oglase.

Karikaturist slomljenih prstiju

Još gore se proveo sirijski karikaturist Ali Farzat. Njemu su „nepoznati počinitelji“ prije tri godine polomili ruke nakon što je objavio karikaturu predsjednika Bašara al Asada koji stopira pored ceste kad nailazi auto s libijskim predsjednikom Gadafijem koji je u jurećem automobilu bježao od razjarenog naroda. Oba primjera pokazuju da su oni koji posežu za satirom u arapskom svijetu izloženi gnjevu kako vjerskih tako i sekularnih snaga koje nisu dorasle ni najmanjoj kritici na vlastiti račun: oni se boje smijeha i humora koji ih razgolićuje pred javnošću. Kazneno djelo „uvrede“ ili „povrede časti“ omiljen je instrument za micanje neugodnih satiričara iz vidokruga javnosti. Zato u radnu svakodnevicu karikaturista i satiričara koji žive u arapskim zemljama pripada i vječiti strah od progona. „Opasnost da ćete pogrešnima stati na žulj je uvijek prisutna“, kaže za TV-postaju Al Džazira sudanski karikaturist Kalid Alibiah.

Cenzura i autocenzura

U arapskim zemljama s višestranačjem satiričari su osim toga izloženi opasnosti upadanja između dvije vatre koje sve samo ne u rukavicama brane svoje položaje. „Problem je da vas uvijek svrstavaju na jednu stranu: ako kritiziram Vladu optužuju me da radim za Muslimansku braću. Ako kritiziram oporbu odjednom sam pobornica režima. Pritom se protivim nasilju, bez obzira s koje strane dolazi“, kaže za Deutsche Welle egipatska karikaturistica Doa al Adl. Karikaturisti u cjelokupnom arapskom svijetu su izloženi višestrukim pritiscima što se odnosi i na njihov svakodnevni rad. „Nije baš jednostavno nacrtati karikaturu koja zadovoljava sve razine cenzure. Kako onu koja dolazi iz vlastite glave tako i onu koju provodi vlast“, kaže Kahled Albiah. Iako on osobno tendencije časopisa „Charlie Hebdo“ smatra rasističkima, zalaže se za apsolutnu slobodu mišljenja i optužuje brutalni napad na redakciju pariškog lista. No od toga je satira u arapskom svijetu udaljena svjetlosne godine.