Moglo bi se pomisliti da, s obzirom na to kako je islamski svijet reagirao na karikature proroka Muhameda koje je prije koju godinu objavio danski tisak, ova vrsta likovnog izražaja nije popularna u zemljama u kojima je islam prevladavajuća vjera. No tomu nije tako. U mnogim arapskim regionalnim i nadregionalnim dnevnim novinama svakodnevno izlaze karikature. Čak i medij pokretnih slika, televizija, koristi ovaj izraz kako bi razveselila gledatelje. Teme kojima se bave likovni satiričari su mnogobrojne: politika, globalno zatopljenje, socijalni problemi. No jedna tema je ipak izostavljena - religija.

Bogata tradicija

S religijom se ne "igraju" ni karikaturisti u tradicionalno liberalnim islamskim zemljama poput Libanona. Stavro Jabras, 63-godišnji karikaturist iz Bejruta, najradije se bavi aktualno političkim temama. "Karikature moraju biti aktualne. Eto jučer sam se bavio štrajkom pilota Middle East Airlinesa i posjetom američke delegacije sirijsko-libanonskoj granici ali isto tako mogu posegnuti i za bezvremenskim temama poput gladi u svijetu ili ljudskih prava", kaže Jabras koji radi za najutjecajnije libanonske dnevne novine. On spada takoreći u elitu arapskih karikaturista i poznat je i izvan granica svoje domovine. Sebe vidi kao umjetnika koji kistom i perom komentira svakodnevne događaje. U svom kulturnom krugu on nije usamljen. Karikatura, što je manje poznato, u arapskom svijetu uživa veliki ugled i može se podičiti bogatom tradicijom. Početkom 19. stoljeća u kulturnim prijestolnicama poput Kaira, Alepa, ili Damaska počele su se redovito objavljivati karikature. Tema crtane satirike bio je život moćnih političara, ali na zubu kritike se nalazila i religija. Jean Machalani, još jedna legenda karikature arapskog govornog područja, dobro se sjeća vremena kada se i islam putem karikature smjelo kriitizirati. "Prije Naserovog puča 1952. karikatura je u Egiptu upravo cvjetala. Bilo je preko 50 crtača. Tada su započele represije i slobode su postupno ograničavane. No prije toga je i javnost bila mnogo tolerantnija. Mogli ste nacrtati dva anđela koji raspravljaju oko cijene telefonskih razgovora i nikom to nije smetalo", sjeća se Machalani.

Zdrava samocenzura

Danas bi takvo igranje religijskim elementima bilo nezamislivo, islam u mnogim arapskim zemljama jednostavno igra preveliku ulogu u javnom životu a da bi takve karikature sve ostavile hladnima. No nije samo religija tabu, nego je to u mnogim islamskim zemljama i vladajuća autoritarna kasta. Tako bi se loše proveo svatko tko bi u Maroku, Saudijskoj Arabiji ili Egiptu kroz karikaturu kritizirao politički vrh. Nije samo opasno kritizirati domaće poglavare. Autori karikatura vođe "islamske revolucije" u Iranu Khameneija objavljenih u bahreinskom dnevniku "al Ayam" jedva su izvukli živu glavu nakon što su ih šijitski vjernici u ovoj zemlji "upitali za zdravlje".

Libanon je unutar islamskog svijeta još uvijek najzahvalnije mjesto za rad nekog karikaturista, smatra Machalani. Uvjet je dobro poznavanje lokalnih prilika. Najbolje je ionako opipati puls javnosti, osloniti se na zdravi narodni humor, kaže. I on koji put, kao kad se aktualni libanonski predsjednik Edde požalio da u Machalanijevim karikaturama "ispada ružan", dolazi u sukobe sa žrtvama svoje satire, ali to ostaje iznimka. I karikaturisti Jabrasu istaknute osobe iz javnog života služe za svakodnevnu inspiraciju. Iako u to spadaju i vjerski poglavari, religija i dalje ostaje tabu. I u tomu je, kako smatra, razlika između karikaturista iz islamskog i zapadnog svijeta. "Kod određenih stvari prakticiram samocenzuru. Religija spada u to, svejedno radi li se o kršćanstvu ili islamu. S tim ne želim imati ništa jer ipak moram misliti na to gdje živim. Ovdje žive pripadnici 18 različitih vjeroispovjesti koji su sastavni dio političkog života i zašto da ja onda dolijavam ulje na vatru. Jer kao karikaturist jednostavno nemam stilskih sredstava nekoj temi prići suptilno nego karikatura je direktna, 'ide u glavu'", zaključuje Jabras.

Autor: Mona Naggar/Nenad Kreizer

Odg. ur.: D. Dragojević