Daniela Weiss drži plastificirani zemljovid Bliskog istoka s natpisom „Obećana zemlja" pred kamerom i kaže: „To je Božje obećanje precima židovskog naroda." Zemljovid prikazuje židovsku državu koja ne obuhvaća samo okupirana palestinska područja i anektiranu Golansku visoravan, nego i dijelove Jordana, Libanona, Egipta, Iraka, Sirije i Saudijske Arabije. Područje koje daleko premašuje takozvanu Zelenu liniju koja od 1949. međunarodnopravno definira granice Izraela. „To je 3.000 kilometara – gotovo koliko i Sahara", kaže Weiss.

Weiss – koju neki nazivaju i „kumom izraelskog naseljeničkog pokreta" – govori o „Velikom Izraelu", na hebrejskom „Eretz Israel HaShlema". U prijevodu to ne znači „Veliki Izrael", nego „cijeli" ili „potpuni" Izrael. Riječ je o ekspanzionističkom konceptu iz Biblije koji posebno popularan u redovima izraelskih desničara.

„Zagovornicima politike naseljavanja poput ministra financija Bezalela Smotricha ili ministra sigurnosti Itamara Ben Gvira nije stalo do toga da Izrael povećaju, nego da dovrše djelo", objašnjava povjesničar Gil Shohat u razgovoru s DW-om. On vodi ispostavu njemačke Zaklade Rosa Luxemburg u Tel Avivu, blisku stranci Die Linke. „Za njih je polaganje prava na cijelu povijesnu Palestinu, ili Eretz Israel, kako je oni nazivaju, božansko obećanje."

Što se podrazumijeva pod „Velikim Izraelom"?

Ovisno o tumačenju, koncept obuhvaća različita područja. Jedni pod tim podrazumijevaju, uz trenutno međunarodnopravno priznat državni teritorij unutar linije primirja iz 1949. (Zelena linija), i palestinska područja koja Izrael okupira od 1967. – Zapadnu obalu, Istočni Jeruzalem i Gazu – anektiranu Golansku visoravan te Sinajski poluotok koji je Izrael vratio Egiptu.

Drugi teže cjelokupnom području obećanom u Bibliji – od egipatskog Nila do Eufrata koji teče kroz današnju Tursku, Siriju i Irak. Riječi Daniele Weiss nisu nove, potječu iz intervjua australskoj televiziji ABC News iz 2014. No njezine su ideje od tada u izraelskoj politici samo dodatno ojačale, djelomice i u pozadini rata koji Izrael vodi na Bliskom istoku od listopada 2023.

Ideja koje je s margina dospjela u srce politike

Tako je ministar financija Bezalel Smotrich još u ožujku 2023. izazvao diplomatski skandal na skupu u Parizu, govoreći za govornicom oblijepljenom kartom „Velikog Izraela". Karta nije samo palestinska područja koja Izrael trenutno okupira proglasila izraelskim teritorijem, nego i susjednu državu Jordan. Godinu dana kasnije izjavio je za njemačko-francuski kanal ARTE da je „budućnost Jeruzalema" da se „proširi sve do Damaska".

I premijer Benjamin Netanyahu više se puta očitovao o tom konceptu. U rujnu 2024. predstavio je svoje planove za „dan nakon rata u Gazi" i pritom prikazao kartu na kojoj je Zapadna obala u potpunosti anektirana.

U kolovozu 2025. izjavio je za izraelski kanal i24NEWS da se osjeća „jako povezanim" s vizijom „Velikog Izraela" – nakon čega su Egipat i Jordan zatražili pojašnjenje.

Od američke strane Netanyahu je dobio potporu. U veljači ove godine američki veleposlanik u Izraelu Mike Huckabee rekao je američkom voditelju talk-showa Tuckeru Carlsonu da bi bilo „u redu" kada bi Izrael preuzeo cijeli Bliski istok – kako je obećano u Bibliji.

Povijest „Velikog Izraela"

U Knjizi postanka 15,18–21 obećava Abrahamu i njegovim potomcima zemlju od Nila do Eufrata. Cionistički teoretičari kasnije su se u svojim spisima pozivali na te biblijske granice. Iako Theodor Herzl nikada nije konkretno odredio granice buduće židovske države, u svojim je dnevnicima ideju biblijskih granica, koju je zastupao njegov suradnik Max Bodenheimer, opisao kao „izvrsnu“.

Wladimir Ze'ev Jabotinsky bavio se tom idejom i politički i kroz glazbu. U svojoj pjesmi „Smol Ha'Yarden” („Istočna obala Jordana”), koja je kasnije postala himna omladinskog pokreta Betar koji je osnovao, svaka strofa završava stihom: „Jordan ima dvije obale – ova pripada nama, a i ona druga također.”

Jabotinskyjev pokret Betar povezuje se s revizionističkim cionizmom, ekspanzionističkom strujom unutar cionističkog pokreta koja se smatra pretečom desnih stranaka poput Netanyahuova Likuda. Otac Benjamina Netanyahua, Benzion Netanyahu, i sam je bio aktivan u Jabotinskyjevu revizionističkom pokretu te je neposredno prije Jabotinskyjeve smrti kratko radio kao njegov tajnik. Jabotinsky je također kratko vrijeme bio vrhovni zapovjednik cionističke paravojne organizacije „Irgun Zwai Leumi”, koja je na svom logotipu i plakatima prikazivala koncept „Velikog Izraela”.

I prvi izraelski premijer David Ben-Gurion razmatrao je ideju biblijski definiranog Izraela, ali je naposljetku odabrao pragmatičan kurs: najprije osnivanje suverene židovske države, a tek potom ekspanzija. Granice novoosnivane izraelske države ostavio je otvorenima u Deklaraciji neovisnosti iz 1948. – odškrinuta vrata za moguća kasnija teritorijalna proširenja.

U govoru iz 1937. formulirao je svoje misli ovako: „Prihvaćanje plana podjele ne obvezuje nas da se odreknemo Transjordanije. Nitko od nas ne može zahtijevati da se odreknemo svoje vizije. Prihvatit ćemo državu u granicama koje su danas utvrđene, ali granice cionističkih nastojanja stvar su židovskog naroda i nijedan vanjski faktor ih neće ograničiti."

Ekspanzija je odavno stvarnost

Već nakon Rata za neovisnost 1948. Izrael je kontrolirao znatno veća područja nego što je UN-ovim planom podjele bilo predviđeno za buduću izraelsku državu: umjesto izvorno dodijeljenih 56 posto, radilo se o oko 77 posto bivšeg britanskog mandatnog područja. Nakon Šestodnevnog rata 1967. pridružili su se Istočni Jeruzalem, Zapadna obala, Pojas Gaze, Golanska visoravan i Sinaj.

Uz iznimku Sinaja, koji je vraćen u mirovnom sporazumu s Egiptom, ta su područja od tada okupirana. Međunarodno pravo ih ne priznaje kao izraelski državni teritorij. Ali većina izraelskog stanovništva ih prihvaća kao državni teritorij, kaže Shohat: „Gotovo je šezdeset godina otkako je Izrael ta područja okupirao. Čak i u udžbenicima liberalnih škola u Tel Avivu, Zapadna obala i Gaza dio su izraelskog državnog teritorija."

Danas prema podacima UN-a više od 700.000 izraelskih naseljenika živi na okupiranoj Zapadnoj obali i u Istočnom Jeruzalemu. Na Golanskoj visoravni procjene osciliraju između 23.000 i 31.000. Oko 20.000 Druza ostalo je na tom području i nakon izraelske aneksije. Vijeće sigurnosti UN-a sve izraelske naseljenike s onu stranu Zelene linije karakterizira kao kršenje međunarodnog prava. Međunarodni sud pravde proglasio je u jednom vještačenju okupaciju 2024. nezakonitom.

Još nije mainstream, ali dobiva na popularnosti

Danas ideja „Velikog Izraela" unatoč rastućoj podršci nije ušla u izraelski mainstream, smatra Shohat: „Okupacija povijesne Palestine – dakle Izraela, Zapadne obale i Gaze – normalizirana je. Normalizaciju trajnih naseobina na jugu Libanona ili u dijelovima Sirije još ne vidim. Ali to bi se moglo promijeniti ako ne bude ozbiljnog otpora."

Otpora ima, kako unutar tako i izvan Izraela; unatoč tome, ideja proširenja državnog teritorija odavno je naišla na odjek u izraelskoj vladi. Nedavno, u ožujku 2026. ministar financija Smotrich zatražio je aneksiju južnog Libanona.

Na konferenciji naseljeničke organizacije Nahala 2024. godine Smotrich, Ben Gvir i Weiss otvoreno su zagovarali „dobrovoljnu emigraciju" Palestinaca iz Gaze. Ben Gvir je na pozornici izjavio: „Ako ne želimo još jedan 7. listopad, moramo se vratiti kući i kontrolirati Gazu. Moramo pronaći zakonit put za dobrovoljnu emigraciju i uvesti smrtnu kaznu za teroriste."

Dvije godine kasnije čini se da je svom cilju korak bliže: 30. ožujka izraelski je parlament usvojio zakon koji uvodi smrtnu kaznu za Palestince koje izraelski vojni sudovi u okupiranim palestinskim područjima osude za „terorizam" sa smrtnom posljedicom.