“So nicht, Herr Nobilo!” Poruka njemačkog suca je bila jasna kao dan. “To tako ne ide, gospodine Nobilo!” Predsjednik sudskog vijeća Manfred Dauster je pokazao nazočnima tko je “gazda” u kući. I pokazao je što to znači kad se ne igra po pravilima. Po pravilima njemačkog pravosuđa.

Sudnica nije debatni klub

Nema tu puno mjesta za interpretacije, za diskusije, za nagađanja kako se neki zakon tumači ili može protumačiti. “Vi možda ne morate znati za to jer ste odvjetnik u Hrvatskoj, ali kod nas je to tako”, poručio je povišenim glasom Dauster. Nobilo je naime dobio priliku da replicira na otpužnicu protiv svog štićenika, da kaže što o njoj misli.

I rekao je što misli, ali ne o optužnici, već o “najmanje jednom svjedoku” koji je navodno na platnom spisku njemačke tajne službe BND i o tome da je BND stajao iza terorističkih napada u bivšoj Jugoslaviji.

I u tom trenutku na scenu stupa sudac: “So nicht!” Nobilo će, kaže, dobiti priliku da sudu prezentira razlog zbog kojih sumnja u vjerodostojnost svjedoka. Na to ima pravo i obvezu, on je odvjetnik i mora učiniti sve da pomogne svom štićeniku. Ako je neki svjedok bio dvostruki tajni agent i Nobilo ima dokaze za to, ta stvar mora na stol. Ali onda kad za to dođe red. Onda kad to nalažu pravila igre. A ne kad to nekome odgovara. Sudnica nije debatni klub, poručuje Dauster.

Sudac "trenira" strogoću?

Čak i ako je njemački djelitelj pravde možda namjerno “trenirao” strogoću već prvi dan povijesnog procesa, čak i ako je možda samo čekao na priliku da “nagazi” hrvatskog pravnog stručnjaka i odmah i njemu, promatračima u sudnici i izvan nje pokaže tko je “gazda” u kući, u poruci od samo dvije riječi (“so nicht!”) on je “upakirao” onu finu razliku između hrvatskog i njemačkog pravosuđa.

U Hrvatskoj, zemlji u kojoj čak i vodeći suci javno pričaju o “pritiscima” i “kaznama” zbog donošenja “škakljivih” odluka, pojam neovisno pravosuđe relativizira se iz dana u dan. Dausterova “lekcija” nije bila lekcija samo Nobilu. Bila je to poruka i Hrvatskoj.

Čovjek u crnom

Dauster je uzgred oštrinu pokazao I prema dijelu nazočnih promatrača. U publici su gotovo isključivo hrvatski iseljenici. Nakon što se sudac „obračunao“ s Perkovićem odvjetnikom, publika ga je burnim pljeskom valjda htjela „nagraditi“ što je na „njihovoj“ strani. Ali Dauster nije na ničijoj strani. Točnije: na strani je pravde. I zakona. Zato je i ispruženim prstom poručio u smjeru tribine: „Još jednom i svi letite van!“ I oni (iseljenici) moraju igrati po pravilima igre.

A njih diktira čovjek u crnom – sudac Manfred Dauster.