Sophie Scholl je 1934. sa svojih 13 godina postala članica nacionalsocijalističke organizacije za djevojčice, Jungmädelschaft. Položila je prisegu i dobila oko vrata crnu maramu. Tri godine kasnije, ona i njezin brat Werner su u Ulmu službeno primljeni u Hitlerjugend (Hitlerovu mladež).

Ti primjeri se često navode kao dokaz da je Sophie Scholl, članica studentske grupe „Bijela ruža" i simbol njemačkog otpora protiv nacističke diktature, prvobitno imala simpatije za režim. Werner Milstein to vidi drugačije.

„Za Sophie Scholl je članstvo u tim organizacijama bilo vrlo privlačno, jer je tamo mogla raditi ono što je htjela: biti u prirodi, penjati se po drveću, sjediti pored logorske vatre. I što je radila? Čitala je Rilkea, a to se više uopće nije uklapalo u nacističku ideologiju. Tako da ne znam koliko je zapravo bila fanatična. Ja sam malo suzdržaniji", kaže Milstein. On je napisao knjigu o Sophie Scholl.

Hitlerjugend i Rilke

Sophie Scholl je rođena 9. svibnja 1921. u Forchtenbergu, u Baden-Württembergu. Odrasla je s četvero braće i sestara u politički liberalnoj i kršćanskoj obitelji. Djetinjstvo je uglavnom provela u Ulmu, gdje je njezin otac radio kao porezni savjetnik. Roditelji nisu voljeli novu vlast i bili su ljuti što njihova djeca tako oduševljeno govore o nacionalsocijalizmu, pa čak i zauzimaju vodeća mjesta u omladinskim organizacijama.

Za tadašnje mlade ljude članstvo u nacističkim omladinskim organizacijama značilo je osobnu odgovornost, pozornost, neovisnost i odvojenost od roditeljskog doma, iako se zahtijevala željezna disciplina i poslušnost. Nacionalsocijalisti su vješto koristili entuzijazam mladih u vlastite svrhe.

Ali, nisu svi u mlađoj generaciji bili toliko fanatični koliko su to nacisti željeli. Otpor mladih dolazio je uglavnom iz crkvenih ili političkih skupina. Nacisti su pokušavali ukrotiti mladež tako što su raspustili ili stavili pod kontrolu omladinske organizacije kao što su izviđači, Socijalistička radnička omladina i različite kršćanske omladinske lige.

Krajem 1930-ih uvedena je „obvezna omladinska služba" i mladi su bili prisiljeni pridružiti se Hitlerjugendu. Ako bi se opirali, režim se s tim oštro obračunavao, a takvi mladi završavali bi u zatvoru.

Jedna od najpoznatijih oporbenih omladinskih grupa u to vrijeme bila je Edelweisspiraten (Runolist pirati), čiji su članovi bili okupljani u mnogim većim njemačkim gradovima i koji su odbacivali strogu disciplinu Hitlerjugenda.

Bijela ruža – rijedak primjer otpora

Na njemačkim sveučilištima ne samo da nije bilo otpora, nego su studenti bili među onima koji su prije 1933. utrli put nacionalsocijalistima da dođu na vlast. Minhenska skupina otpora Weisse Rose bila je jedna od rijetkih iznimaka.

Ti mladi ljudi su na pisaćem stroju kreirali matrice za letke u kojima su ukazivali na strahote rata. Skupina je napisala ukupno šest letaka koje je poslala odabranim akademskim građanima, prvenstveno u Münchenu. U početku je pravila nekoliko stotina kopija, a na kraju i do 9.000 primjeraka.

U jednom trenutku, mlada Sophie se pretvara u beskompromisnog borca otpora. Nekoliko događaja u njezinom životu dovelo je do toga – pisma njezinog prijatelja Fritza Hartnagela, koji je vrlo upečatljivo pisao o strašnim iskustvima na fronti, te uhićenje njezinog oca zbog „prijestupa" 1941. Ona tako prepoznaje znakove vremena.

Na proljeće 1942. u Münchenu se upisuje na studij biologije i filozofije. Iste godine piše roditeljima: „Spremna sam na sve.“ Počinju njezini posljednji mjeseci u otporu. „Da dođe Hitler i da imam pištolj, upucala bih ga. Ako to ne učine muškarci, onda to mora učiniti žena", to je navodno Sophie rekla svojoj prijateljici Susanne Hirzel, piše Werner Milstein u knjizi „Netko ipak mora početi".

Od svog prijatelja Fritza Hartnagela Sophie traži tisuću rajhsmaraka za stroj za umnožavanje. Nabava materijala poput tinte, papira i poštanskih markica bila je njezina zadaća unutar grupe. Prva četiri letka „Bijele ruže“ objavljena su između 27. lipnja i 12. srpnja 1942. Sophie Scholl nije bila umiješana u to, a nejasno je kada je točno za to doznala. U krug „Bijele ruže" ušla je kasnije.

Uhićenje i smaknuće

Sudbina Sophie i Hansa Scholla zapečaćena je 18. veljače 1943. godine. Toga dana u 10 sati unijeli su težak kofer na Sveučilište. U njemu su bili leci. Uspjeli su podijeliti 1.700 komada, ali onda Sophie, slučajno ili namjerno, s gornjeg kata baca čitavu gomilu letaka koji poput golubova mira lepršaju atrijem Sveučilišta. U 11:15 je domar na Minhenskom sveučilištu povikao: „Stoj! Uhićeni ste!"

Četiri dana kasnije, 22. veljače, tri člana „Bijele ruže", Hans i Sophie Scholl, kao i Christoph Probst, osuđeni su na smrt i pogubljeni poslije samo nekoliko sati.

„Tako lijep, sunčan dan, a ja moram otići. Ali koliko njih mora ginuti na ratištima ovih dana, koliko puno mladih muškaraca punih nade… Što znači moja smrt, ako će naše akcije prodrmati tisuće ljudi", rekla je navodno Sophie Scholl u zatvorskoj ćeliji, a prenijela Else Gebel, koja je tada s njom dijelila zatvorsku ćeliju.

Kažu da je na giljotinu otišla vrlo dostojanstveno. Njezin dželat je kasnije rekao da nikada nije vidio da netko tako hrabro umire. Za Sophie Scholl to je bilo pitanje morala i politike, razmišljanja i djelovanja.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu