Sindikati u Njemačkoj i ovog prvog svibnja pozivaju na mitinge i poručuju: "Idemo naprijed!" Ni ove godine ne nedostaju crvene zastave, prigodne parole, zviždaljke i trube, a sa zvučnika trešti stara koračnica "Budi se istok i zapad". Jedino čega ima sve manje na prvosvibanjskim mitinzima su - radnici i članovi sindikata. 2001. je krovna udruga njemačkih sindikata DGB brojala još oko 7 milijuna i 800 tisuća članova, prošle godine ih je bilo čitavih milijun i pol manje.

Postignuto je mnogo...

Bilo je mnogo prvomajskih mitinga od radničkog kongresa u Parizu 1889. i odluke da se jedan dan proglasi Praznikom rada - pa je tako prihvaćen 1. svibanj 1890. kako su odlučili drugovi u Sjedinjenim Američkim Državama. Mnogo okršaja s policijom, ali i mnogo uspjeha. Nitko više ni ne pomišlja za strojeve tvornica puštati djecu mlađu od 14 godina, a zahtjev da barem ona rade manje od 10 sati na dan se danas čini i apsurdnim i zastrašujućim. Godinama je, zapravo prije svega u kapitalističkim zemljama, borba za radnička prava redala uspjehe i zaposlenima osiguravala bolji život. Ne samo osam sati rada na dan, nego i manje od toga. Ne šest ili čak pet radnih dana u tjednu, nego i manje od toga. Škole za djecu radnika, sigurne mirovine, zdravstvena zaštita, godišnji odmor, sve bolje plaće - i sve veća sigurnost za zaposlene.

Nekako se čini da je tu stalo - i počelo se koturati u suprotnom smjeru. Dok je nekad "dobiti posao" značilo doista dobiti posao koji će se raditi do mirovine, danas malo koji poslodavac nudi novom zaposleniku išta drugo osim zaposlenja na određeno vrijeme - najviše godinu ili dvije. U međuvremenu je u Njemačkoj oko 3 milijuna zaposlenih dovedeno u situaciju da ne zna što će biti već za nekoliko mjeseci- to pogađa devet posto svih zaposlenih u ovoj zemlji.

"Nova vrsta trgovine robljem"

Ali ni tu se nije stalo: osobito u ovoj krizi masovno se širi običaj poslodavaca izdvojiti svoje zaposlene u novu tvrtku koja potom te iste zaposlene "iznajmljuje" tvrtki iz koje su zapravo potekli. Nova tvrtka znači nova pravila, niže plaće i još veću neizvjesnost, koliko će dugo stizati i takav prihod. Poslodavci, poput Thomasa Meyera iz jedne tvrtke za preradu plastike, tvrde kako nemaju drugog izbora: "Mi imamo šezedeset zaposlenih i rekao bih, dvadeset bi morali otpustiti ako ne bi bilo mogućnosti da ih unajmljujemo."

Sindikati su u nedoumici - i to sigurno ne privlači nove članove. Jer zapravo vjeruju poslodavcima da bi inače ti radnici završili na cesti i slažu se kako samo gospodarski uspjeh može jamčiti radna mjesta. Ali u istom dahu i optužuju ovaj novi način izrabljivanja radničke klase: "Ono što su poduzeća djelomice iz toga napravila, to je velikim dijelom ispod ljudskog dostojanstva. Ljude se tamo iskorištava, to što se tamo dešava je nova vrsta trgovine robljem", smatra Andreas Kossiski iz njemačke krovne udruge sindikata DGB. I u sindikatu priznaju kako je ova kriza - ili "kriza" - poslodavcima došla kao naručena kako bi mogli još više ubrzati taj proces. U proteklih deset godina se broj "radnika na posudbu" udvostručio i sada ih je oko milijun. Sljedećih godina se očekuje da bi njihov broj mogao doseći 2,5 milijuna.

Obična laž!

Ali u znanstvenom institutu "Budućnost rada", bliskom političkoj ljevici, nisu baš sigurni da će ti "radnici na posudbu" i u budućnosti lakše dobiti posao - osobito onaj koji bi bio solidno plaćen. Hilmar Schneider iz tog insitita: "Oni su našli novi posao, ali to je najčešće u uslužnim djelatnostima. Tamo jedva da ima sindikata i to vodi do toga da ni radnici nisu zaštićeni kao što su prije bili. Moraju se suočiti i s pitanjem koliko će zaraditi i sve to nije baš jednostavno."

I tvrdnja kako zaposlenje na određeno vrijeme, ako se suradnik pokaže vrijednim, onda vodi do trajnog zaposlenja je kratko i jasno rečeno - laž. Prema ispitivanju ovog instituta, jedva deset posto radnika na određeno vrijeme ili na "posudbu" biva primljeno na posao do mirovine. A osobito u tim, takozvanim "uslužnim djelatnostima" (čišćenje ili poslovi s telefonskim kontaktiranjem građana) vladaju, moglo bi se reći, "zakoni džungle". Tvrtke otpuštaju suradnike lakše nego kapitalisti u devetnaestom stoljeću, a ako i dođe do nekakvih pravnih posljedica pred sudom za radno pravo, gotovo u pravilu ta tvrtka više ne postoji - nego je stvorena nova, s istim vlasnikom.

Ostale su samo zastavice - i govori

Sindikati i radničke vođe jedva da znaju odgovore na ove izazove globalnog gospodarstva. Nekad je bilo mnogo jednostavnije: radnici su svojim tijelima u štrajku sprečavali da tvornice nastave s radom i "kapitalist" nije imao izbora nego popustiti zahtjevima. Danas je malo koja profesija uopće u stanju na taj način ucjenjivati poslodavce, a ona koja i jest - to koristi sve do granice zlouporabe, poput zasebnih sindikata pilota ili vlakovođa. Kod mnogih ostalih je proizvodnja već odavno prebačena u Brazil, Indiju ili Vijetnam... A njemačkim sindikatima ostaju tek zastavice, govori, zviždaljke, trube i parole. Za Prvi svibanj možda i kotao sa grahom.

Autor: W. Dick (aš)

Odg. ured: Andrea Jung-Grimm