Skoro da bismo mogli žaliti SPD. Tjednima su Olaf Scholz i Andrea Nahles bespomoćno gledali kako se njihovi koalicijski partneri iz CDU-a i CSU-a skoro demontiraju. SPD je pozivao na razum. Upozoravao na nesagledive posljedice koje bi mogle dovesti do pada vlade. Čak je i sam predložio vlastiti plan u pet točaka o politici prema tražiteljima azila. No u općoj grmljavini sve to je ostalo neprimijećeno. A onda se njemačka kancelarka, istodobno i šefica CDU-a, u posljednjem trenutku dogovorila sa svojim ministrom unutarnjih poslova i šefom CSU-a, nakon što su skoro uništili koaliciju i sveukupno nanijeli veliku štetu povjerenju u politiku. A onda su svoj kompromis socijaldemokratima grubo predstavili i istodobno im stavili pištolj na prsa, sve pod motom: sada to lijepo prihvatite.

Dilema SPD-a

Tako je SPD ponovo u klopci: ukoliko prihvate sporazum, onda stranka izdaje svoju dosadašnju poziciju, koju je još prije nekoliko mjeseci dogovorila u sklopu koalicijskog sporazuma. Tamo se govori o europskom rješenju. Doduše postignut je dogovor o formiranju tzv. prihvatnih centara, ali formiranje zatvorenih prihvatnih centara za izbjeglice, koji su ravni ograđenim logorima, ponavljano je stalno u prošlosti, sa SPD-om nije moguće. I šefica SPD-a je to jučer još jednom naglasila.

No ukoliko SPD odbije interni kompromis, koji su postigli CDU i CSU, on bi mogao upravo s mnogo napora zakrpljenu krizu vlade punom snagom ponovo rasplamsati. No ovaj put u novom smjeru. Jer odjednom bi socijaldemokrati bili ti kojima bi bila pripisana krivica za to. Raspad koalicije bi vjerojatno za posljedicu imao nove izbore od kojih SPD, međutim, jako strahuje jer u ispitivanjima javnog mnijenja ima izuzetno malu podršku.

Naporno Andrea Nahles stoga traži liniju koja bi kako umirila vlastito članstvo tako i vlastito biračko tijelo. Jer dok se prije svega lijevo krilo SPD-a i većina obnašatelja funkcija i mandata žestoko bore protiv kompromisa CDU-a i CSU-a, većina Nijemaca, ali i birača SPD-a u međuvremenu ima stroži odnos kada je riječ o politici prema izbjeglicama. Može li SPD uopće iz ove situacije uopće izaći, a da ne izgubi obraz?

Skoro da bismo mogli žaliti SPD. Jer SPD je pomalo kao glavni lik u grčkoj tragediji: bez obzira šta da učini - na kraju ne može zaustaviti svoju vlastitu propast. Eshil, Sofoklo, Nahles - već i imena zvuče kao da nekako pripadaju skupa.

Povijest se ponavlja

Već početkom godine SPD je bio pred sličnom dilemom nakon što su propali pregovori o formiranju tzv. Jamajka-koalicije. Kandidat SPD-a za kancelara Martin Schulz je obećao: SPD nikada više neće biti u Velikoj koaliciji koju vodi Angela Merkel. Ipak odjednom se Njemačka našla u situaciji da nema opciju za formiranje vlade i socijaldemokrati su se morali odlučiti: ostaju li pri svom NE koje su dali Velikoj koaliciji? Ili će se ipak još jednom odlučiti i preuzeti odgovornost za formiranje vlade?

Rezultat je poznat. Brojni članovi SPD-a su protiv svoga uvjerenja glasovali za ulazak u Veliku koaliciju, s jedne strane zbog državnog interesa, ali s druge strane prije svega zbog (sasvim utemeljenog) straha od novih izbora. I tako će vjerojatno biti i ovaj put. Vjerojatno će biti nekoliko promjena. No na kraju Andrea Nahles mora protiv svoga uvjerenja progutati gorku pilulu koju joj je Unija dobacila. To je najlošija od svih mogućih opcija koje stranka ima.

Pa ipak će dojam, koji se nastavlja utvrđivati među stanovništvom, biti razarajući: SPD je i ostaje dosljedno nedosljedan. Propadanje nekada tako ponosne narodne stranke će se nastaviti. I pored svih neospornih grešaka koje je stranka prethodno napravila ostaje sljedeće: skoro da možemo žaliti SPD. No zbog sažaljenja ni jedna stranka još nikada nije bila izabrana.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.