Petak je dan od ribe, pa je kod barba Zlatka Ivulića, vlasnika najstarije urarske radnje u Splitu, posebno prometno. Ne popravljaju se satovi, toga je sve manje, kaže nam Zlatko, vrijeme prolazi u ćakuli o ribi, a kad je ta tema u pitanju, njegova radnja nezaobilazna je stanica. „Šta je danas najfriškije,“ viču prijatelji i poznanici već s vrata prije nego li krenu u obilazak štandova. „Srdele su ti friške, iako ti je sad bolje kupit girice jer je vrime od njih, a kani se svega na 'š' – škarpine , šampjera i škampi, ako ne misliš potrošit puno", prijateljski odvraća barba Zlatko.

Urar, reporter, glasnogovornik ribarnice…

Ne daje barba Zlatko savjete samo prijateljima i znancima. Već 25 godina uz radio prijemnike njegovo javljanje čekaju i slušatelji i slušateljice Radio Splita, no ne samo da doznaju što je friško i povoljno, već i da čuju koji recept za pripremu, te da dobiju inspiraciju za objed. Ljubav prema novinarstvu stara je koliko i ljubav prema satovima i ribi, pa ih je, kaže, samo sve dobro ukomponirao. „Ja sam 80ih godina bio fotoreporter", priča Zlatko pokazujući zavidnu kolekciju iskaznica i propusnica raznih medijskih kuća. „Tada mi je otac još radio, pa sam se mogao malo baviti tim što me zanimalo. No kada je on otišao u penziju, zbog njega sam nastavio urarsku tradiciju", objašnjava Zlatko skrećući nam pažnju na sam naziv radnje.

Njegov otac radnju je otvorio 1937. i do danas nisu mijenjali djelatnost. Posla je sve manje, no Zlatko se svoje radnje ne želi odreći. Iako je kao 71-godišnjak već odavno spreman za mirovinu, o tome ne razmišlja jer je njegova radnja jedna od posljednjih utvrda staroga Splita. „Mogao sam ja ovo iznajmiti nekom restoranu brze hrane ili kafiću, što je čini se sada u Splitu najpopularniji način zarade, no ne želim. Ne umorim se puno, a živim za ovaj šušur i ćakulu s mojim mušterijama", kaže Zlatko.

Njegova radnja nije samo omiljeno okupljalište Splićana. Gosti s kruzera, uglavnom Nijemci i Francuzi, na svom proputovanju Splitom potraže upravo njega. Razlog tome je polusatni dokumentarac koji je njemačko-francuska javna televizijska postaja „Arte" snimila prije punih, sada već deset godina, pa se tako ova priča o njegovoj ljubavi prema Splitu, ribi i satovima proširila i po Europi.

Novo vrijeme, nove ure, sve na baterije

Nema više satova na navijanje. Posao se sveo samo na mijenjanje baterija. No dogodi se tu i tamo da netko donese kakav stari sat, sentimentalnu vrijednost, koju želi spasiti od zaborava. Sve ih on pomno pregleda, a iz svakoga iščita čitavu povijest. „Ovakve satove su nekad nosili radnici na željeznici, a ovakve su kupovali pomorci i donosili u Split", objašnjava nam pokazujući neke starije primjerke, napominjući kako su se po satovima mogla raspoznati zanimanja ljudi. Iako je urarski zanat nekad bio cijenjen, danas potpuno izumire. Zlatko kaže da je davne 1965. bio posljednja generacija maturanata urara u Splitu.

Prošlih dana bilo je prometnije nego inače, i to ne samo zbog ribe koju Splićani češće jedu s dolaskom proljeća, nego i zbog pomicanja kazaljki na satovima. „Evo, kao da su se svi sjetili svojih zaboravljenih satova. Mijenjam baterije kao lud, ali bolje je da se radi.“ Svima je već pomakao kazaljke unaprijed, ništa se strašno ne može dogoditi, osim da negdje dođu prerano, šali se Zlatko. Ćakulu o vremenu prekida zvonjava mobitela. Ponovno savjeti o ribi. „Je jutros ti ima svega i sve je friško, a nije ni skupo, jer je velik izbor", objašnjava prijatelju putem mobitela.

Korizmeni je petak, pa je šušur na ribarnici izrazito velik. Barba Zlatko ima ispisane bilježnice sa cijenama ribe unazad deset godina i kaže, riba je poskupjela, no iako se svi žale da nemaju novca, ona najskuplja najbrže se proda. Često se dogodi da Zlatko zatvori radnju pa iziđe kupiti ono što su prijatelji telefonom naručili ili kao pratnja i savjetnik neiskusnom kupcu. „Ja sam odrastao ovdje s ocem u radnji, uz vonj ribe. Meni je ovo život i ništa mi nije teško", kaže Zlatko i dodaje: „Rekao sam ženi da želim tu i umrit u svojoj butigi, a šta će poslije mene bit, ne znam."