U progonima vještica tijekom 16. i 17. stoljeća je pogubljeno negdje između 40 i 50 tisuća osoba. Žrtve - uglavnom žene - su bile optužene da su "općile" s nečastivim. Mnogi slučajevi su zabilježeni u središnjoj Europi, Njemačkoj, Švicarskoj i tadašnjoj Austriji.

No neki od najstrašnijih progona su se dogodili mnogo sjevernije, u sićušnim općinama artičke pokrajine na krajnjem sjeveroistoku Norveške, Finnmarku. To je i danas rijetko nastanjeno područje, a u ono doba je bilo još pustije. U Finnmarku živi niti svaki stoti stanovnik Norveške - ali je upravo tamo likvidirana gotovo trećina "vještica" koliko je stradalo u progonima u Norveškoj.

Stravičnu povijest tog zabačenog područja je godinama istraživala povjesničarka Liv Helene Willumsen. U razdoblju od 1600. do 1692. 135 osoba je optuženo da su vještice - i njih 91 je proglašeno krivima i pogubljeno.

"Daleko je kralj, ali je pakao blizu"

Danas, gotovo 400 godina kasnije, na te žrtve podsjeća golemi spomenički kompleks podignut na obali gdje su mnoge od tih nesretnica i ubijene. "Dugačak je 145 metara i kad uđete u njega, dobivate dojam kako vas čeka dug i bolan put", objašnjava povjesničarka.

Ali zašto je baš ovdje bilo toliko žrtava progona od vještica? "Ta okrutnost u Finnmarku je bila vrlo oštra zato jer su lokalni sudovi, manje ili više, djelovali na svoju ruku. Odavde je dug put do Kopenhagena - Norveška je tada još bila dio Danskog kraljevstva, i trebalo je nekoliko tjedana da iz glavnog grada stigne poruka i naredba. Ta geografska udaljenost je morala utjecati na presude koje su se ovdje izricale", objašnjava Liv Helene Willumsen.

Drugi je razlog, objašnjava povjesničarka, tadašnje vjerovanje kako se zlo nalazi na sjeveru i kako su i vrata pakla negdje na sjeveru: "Tako je u Europi bilo rašireno vjerovanje kako su ljudi koji žive na sjeveru izloženiji utjecaju nečastivog pa tako i bliži čarolijama i zlu."

Za razliku od današnje predodžbe pakla kao o vrućem i plamenom mjestu, predodžba đavla koji boravi u ledenoj pustinji nije bila neuobičajena u progonu vještica tadašnje Europe. Čak i u možda najpoznatijem opisu pakla, Danteovom Infernu je nečastivi prikazan zaleđen u jezeru krvi i krivice.

Zaleđen od strave

Nešto od tog prizora ima i u golemom spomeničkom centru Steilnest, "zaleđen" nad golim stijenama hladne i puste norveške pokrajine. Projektirali su ga švicarski arhitekt Peter Sumthor i preminuli, francusko-američki umjetnik Louise Bourgeois.

Osnova spomenika čini hodnik od platna za jedra razapetima oko drvene konstrukcije i od kvadratne zgrade od crnog stakla. Posjetitelji mogu proći kroz taj, tek mjestimično osvijetljen hodnik gdje su izloženi fragmenti sudskih procesa protiv svake, 91 žrtve koje su pogubljene kao vještice. Malene ploče poredane po zidovima bacaju svjetlo na djeliće njihovih privatnih života i sudbine prije nego što su bili pogubljeni.

Povjesničarka nam objašnjava, zašto je zamišljen tako tjeskobni prostor za uspomenu na žrtve: niti posjetitelj ne može nigdje drugdje, nego proći kroz ono što ih čeka.

Na kraju tog hodnika je ulaz u stakleni kvadrat. Tamo je smještena drvena stolica s pet plamenova na njenom sjedalu. To je poseban spomenik posebnom zločinu: svaki od tih plamenova je za jednu žrtvu iste obitelji koja je čitava osuđena zbog veze s đavlom. Sedam velikih ogledala oko goruće stolice predstavljaju sve one koji su samo gledali, umjesto da spriječe nepravdu koja se čini pred njihovim očima.

Ovaj spomenički kompleks je otvorila 2011. norveška kraljica Sonja koja je tom prigodom objavila kako ti progoni vještica predstavljaju jedan od najstrašnijih i najsramotnijih dijelova povijesti Norveške. Danas je taj spomenik dio nacionalnog puta turističkih znamenitosti kako bi upoznali prirodne ljepote Norveške - ali i strahote koje su počinjene u ime "borbe protiv zla".