Za razliku od Njemačke koja je već odavno obavila svoju domaću zadaću sučeljavanja s vlastitom prošlošću, odnos Rusije prema istom, još uvijek nije kakav bi trebao biti.

U kojoj su mjeri sjećanja na događaje iz Drugog svjetskog rata u Poljskoj i u baltičkim zemljama još živa, svjedoči i događaj koji se prije dvije godine dogodio u Estoniji. U centru glavnog grada, u Talinu, spomenik podignut u znak časti ruskim vojnicima koji su ovaj grad pomogli osloboditi od njemačkih nacista, trebao je biti uklonjen i premješten na gradsko groblje. Osim velikih prosvjeda od strane ruske vlade, tom se prigodom oglasio i ondašnji njemački kancelar, Gerhard Schröder.

I on je oštro osudio ovaj potez i kritizirao građane Estonije zbog, kako je rekao, „nedostojanstvenog odnosa prema ruskim vojnicima koji su svoje živote poklonili borbi protiv fašizma“. Iz ondašnjeg kancelara govorio je glas socijaldemokrate koji ne samo da je već „preradio“ prošlost vlastite zemlje već i osobe koja je spremna prihvatiti odgovornost za nešto što počinili njegovi preci.

Sporazum o nenapadanju - važan strateški korak

Za razliku od Njemačke, situacija u Rusiji po istom pitanju je u mnogočemu drugačija. Dok se u vrijeme Mihajla Gorbačova, Rusija još trudila suočiti i obraditi prošlost vezanu za Drugi svjetski rat, danas pod vodstvom Vladimira Putina i Dmitrija Medvedeva,to nažalost više nije tako. Verzija i obrada događaja od prije 60 ili 70 godina, po mnogo čemu ponovno izgleda onako kako su je pisali autori školskih udžbenika Sovjetskog Saveza.

Tako primjerice kao razlog potpisivanja Sporazuma o nenapadanju, poznatijem pod nazivom Hitler-Staljin, suvremeni ruski povjesničari navode kao važan i neizbježan vojno-strateški korak. On je, kako je u svoje vrijeme pisao još i poznati ruski povjesničar ratovanja, Oleg Ršeševskij, „ trebao spriječiti prerani napad Nijemaca na sovjetske gradove poput Lenjingrada…“

Službeno lažiranje povijesnih činjenica

Nedavno je na nalog predsjednika Medvedeva,osnovana i „Komisija za sprečavanje pokušaja lažiranja povijesnih događaja na štetu Rusije“. Namjera i cilj ove komisije je „obrana slave nekadašnjeg SSSR-a“ i to pod svaku cijenu. To znači da će, članovi ove Komisije, koja se uglavnom sastoji od zastupnika u Parlamentu i povjesničara, u svakom slučaju prosvjedovati u trenutku kada netko spomene masakar nad poljskim oficirima, izveden od strane ruske tajne policije,u Katinu, 1940. godine.

Isto tako, zadatak Putinove i Medvedeve Komisije je „ublažavanje“ zločina od strane državnog terora za vrijeme Staljina.

Za Estonce ne postoji razlika

S druge pak strane, treba se naglasiti da sadašnja ruska vlada, negativne događaje iz prošlosti ne brani iz „čiste ljubavi“ prema primjerice, Staljinu, već da na neki način zaštiti i opravda vlastite autoritarne korake, sakrije nedjelotvornost u sprovođenju pravde i poštivanja prava pojedinca i prije svega vlastitu aroganciju po pitanju zloupotrebe moći postavi pod drugačije svjetlo.

Ovakav stav Kremlja ne oslikava se samo u njegovom odnosu prema vlastitim građanima, već i prema susjedima, nekadašnjim članicama Sovjetskog Saveza, poput već spomenute Estonije.

Agresivna politika zastrašivanja koju je Rusija nekoć ovdje sprovodila, a djelomično sprovodi i dalje, dovela je do toga da Estonci kada je riječ o „okupatorima“, ne rade nikakve razlike između ruskih vojnika i njemačkih nacista.

Autor: D.Brössler / zt