Christa pleše. Odjednom se događaju promjene na njezinom licu. Ozbiljni, gotovo "zaleđeni" izraz lica se gubi, umjesto toga se tamo pojavljuje osmijeh. U ritmu glazbe Christa skače po dvorani. Društvo joj pravi još 19 žena i muškaraca u starosnoj dobi između 55 i 80 godina.

Svatko sam određuje svoj tempo i smjer kretanja. Svejedno nema kaosa. Jedni paze na druge, s puno obzira se kreću jedni pored dugih. "Kad se susretne s nekim, dajte toj osobi ruku i pozdravite ju", to su jasne instrukcije voditeljice tečaja Kathrin Dietrich (naslovna fotografija). Već tri mjeseca ova fizioterapeutkinja vodi novoutemeljenu sportsku grupu u jednom okrugu u blizini Hannovera.

Jednom tjedno u dvoranu mjesne osnovne škole navrate osobe oboljele od demencije, zajedno sa svojim članovima obitelji. Pod "dirigentskom palicom" Kathrin Dietrich oni se bave sportom. Grupa je posebnog profila i voditeljica tečaja trudi se udovoljiti svim sudionicima - i oboljelima, ali i njihovim najbližima. "Nikoga ne smijemo ponižavati, a svakome moramo dati osjećaj da dvoranu napuštaju kao mali junaci", napominje Dietrich.

Ljubav i obveze

Dobar osjećaj prilikom kretanja i srdačni odnosi koji vladaju u skupini, motiviraju sudionike tečaja. Iako se oni ne poznaju pretjerano dobro, "povezuju" ih iste sudbine i brige. "Kad vas pogodi jedna takva bolest, brzo imate osjećaj da ste prepušteni sami sebi", kaže Horst koji u dvoranu dolazi sa svojom oboljelom suprugom Marianne.

Život bračnog para se drastično promijenio tijekom proteklih mjeseci. "Jednoga se jutra probudite i odjednom vas supruga više ne prepoznaje", kaže Horst iskreno. On u svakodnevnom životu njeguje svoju suprugu i nada se da će u sportskoj grupi upoznati nove ljude. Sport mu pomaže, kaže da se bolje osjeća otkako dolazi na tečaj - iako priznaje da vježbe nisu baš lagane.

Čežnja za zajedništvom

Kako sudionici ne bi bili izloženi prevelikim naporima, predsjednik društva "Život s demencijom" Hartmut Schilling donosi odluku o tome tko može sudjelovati i za koga je bolje da ne sudjeluje u sportskim aktivnostima: "Nije baš svaka osoba oboljela od demencije na pravom mjestu u ovoj skupini." Za oboljele u kasnom stadiju tečaj je previše zahtjevan.

Često se dogodi da Hartmut Schilling članovima sportske grupe već nakon nekoliko mjeseci sudjelovanja na tečaju mora priopćiti da je bolest u njihovom slučaju već toliko uznapredovala da oni više ne mogu biti dio skupine. U tim slučajevima oboljelima se nudi sudjelovanje u drugim projektima: vožnja biciklom, plivanje, posjeti kulturnim priredbama. "Ljudi čeznu za zajedništvom i mi im pomažemo da tu čežnju ovdje i zadovolje", dodaje Schilling.

Društvena izolacija

Društvena izolacija je najveći problem članova obitelji osoba oboljelih od demencije. Nakon šoka koji prouzroči dijagnoza i napretka bolesti, oni se često povlače u vlastita četiri zida. Oboljele osobe se još tješnje "vežu" uz svoje najbliže, a time ih ograničavaju u svakodnevnom životu. Nuspojava je manjak kretanja.

Erika je danas prvi put u sportskoj grupi, došla je s dementnim mužem Siegfridom. "Iznenađena sam što moj muž sve može, kod kuće više ništa ne radi, samo leži i spava." Tijekom jednosatnog tečaja Erika se sve više i više povlači, prestaje davati "instrukcije" Siegfridu, više ga ne korigira. Erika je u svom svijetu, Siegfrid također. I svejedno su aktivni - u zajednici.