Nekoliko tjedana nakon što je objavljena vijest da se Rajko Kozlina, nekadašnji pripadnik Vojske Jugoslavije, nije pojavio na izdržavanju zatvorske kazne i da je pobjegao iz Srbije, pred Višim sudom u Beogradu počinju dva nova suđenja za ratni zločin. Oba nova optuženika odbila su se pojaviti pred Sudom u BiH i u Srbiji će se braniti sa slobode.

Pripremno ročište zakazano je u predmetu protiv Višnje Aćimović, optužene da je u lipnju 1992. godine u Vlasenici s još jednim pripadnikom Vojske Republike Srpske (VRS) sudjelovala u ubojstvu 37 muškaraca bošnjačke nacionalnosti.

Taj predmet je Tužiteljstvo za ratne zločine Srbije preuzelo od Tužiteljstva BiH, tri godine nakon što je protiv Višnje Aćimović u BiH podignuta optužnica, i nakon što se ona odbila pojaviti pred tamošnjim sudom.

Takav izbor mogla je imati zahvaljujući činjenici da osim državljanstva BiH ima i državljanstvo Srbije, na čijem teritoriju je već boravila u vrijeme podizanja optužnice protiv nje. Kasnije je za njom raspisana Interpolova potjernica, ali u Srbiji nikada nije bila uhićena.

Gotovo isto dogodilo se i u slučaju Novaka Stjepanovića, protiv kojeg je u BiH također bila podignuta optužnica zbog ratnog zločina. Mediji su prenijeli kako se tereti da je kao pripadnik VRS-a u lipnju 1992. godine na području Bratunca silovao jednu Bošnjakinju, ali se 2018. godine, kada se trebao izjasniti o krivnji, ni on nije pojavio pred sudom u BiH.

Tada je Tužiteljstvo BiH najavilo da će od Srbije zatražiti preuzimanje predmeta, jer je utvrđeno da Stjepanović ima i srbijansko državljanstvo. Pune dvije godine poslije toga, pred Višim sudom u Beogradu je zakazano pripremno ročište i u ovom predmetu.

Tridesetak optuženika, dvojica u pritvoru

Pred Višim sudom u Beogradu je u tijeku petnaestak suđenja za ratne zločine s oko trideset optuženih. Među njima su i oni koji se terete za ubojstvo 1.313 Bošnjaka 1995. godine u selu Kravica, i oni koji se terete da su ubili 20 civila nesrpske nacionalnosti nakon što su ih 1993. godine odveli iz vlaka na željezničkoj postaji u mjestu Štrpci.

Iako se terete za najteže zločine, najveći dio optuženika za ratne zločine kojima se sudi u Beogradu brani se sa slobode.

U pritvoru je Osman Osmanović, kojem je suđenje počelo u lipnju ove godine, a koji je uhićen šest mjeseci ranije. Tereti se za ratni zločin nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima 1992. godine u Gornjem Rahiću u BiH.

Pritvor je određen još samo Neziru Mehmetaju, protiv kojeg optužnica još uvijek nije potvrđena. Uhićen je u siječnju ove godine, a optužnica, kojom se tereti za ratni zločin protiv civilnog stanovništva 1999. godine u selu Rudice na Kosovu, podignuta je u srpnju, ali je Odjel za ratne zločine Višeg suda vratilo na dopunu.

Sud odbio prijedlog Tužiteljstva za pritvor

Rajku Kozlini, kojem je suđenje trajalo punih šest godina, pritvor nikada nije bio određen. On je zajedno s u Pavlom Gavrilovićem 2013. godine bio optužen da je kao pripadnik 549. motorizirane brigade Vojske Jugoslavije, 1999. godine u selu Trnje odgovoran za ubojstvo najmanje 31 albanskog civila.

Prema Izvještaju Fonda za humanitarno pravo, Tužiteljstvo za ratne zločine je još 2016. godine Višem sudu predložilo pritvor za Rajka Kozlinu zbog „očiglednog izbjegavanja pristupa na glavnu raspravu" , ali je Sud taj prijedlog odbio kao preuranjen.

Pravomoćnom presudom iz 2019. godine Gavrilović, koji je bio zapovjednik jednog bataljuna 549. motorizirane brigade Vojske Jugoslavije, oslobođen je svih optužbi, dok je Kozlina, za kojeg je utvrđeno da je ubio 15 albanskih civila, osuđen na 15 godina zatvora.

Pošto se Kozlina nije pojavio na izdržavanju kazne, Prvi osnovni sud u Beogradu je u rujnu ove godine raspisao potjernicu za njim, a vijest da je pobjegao iz Srbije prva je objavila Balkanska istraživačka mreža (BIRN.)

Što kaže zakon?

Prema članku 211. Zakona o kaznenom postupku, protiv optuženika i onih za koje postoji sumnja da su počinili kazneno djelo, pritvor se može odrediti ako izbjegavaju pojavljivanje na raspravi pred sudom ili ako postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega.

Oni se mogu se naći u pritvoru i ako okolnosti ukazuju da bi mogli utjecati na svjedoke, ili ako je za kazneno djelo koje im se stavlja na teret propisana kazna zatvora od više od deset godina.

Je li Tužiteljstvo za ratne zločine predložilo pritvor za Višnju Aćimović i Novaka Stjepanovića i s kojim obrazloženjem je tražilo određivanje pritvora za Nezira Mehmetaja i Osmana Osmanovića?

„Protiv Mehmetaja je predložen i određen pritvor zbog opasnosti od bijega, zbog čega bi bio nedostupan sudu za daljnje suđenje. Naime, Mehmetaj ne živi na teritoriju Srbije, već od 17. godine živi u Švicarskoj. Za Osmanovića je predložen i određen pritvor jer ima državljanstvo i prebivalište u stranoj zemlji, pa postoji opasnost od bijega, zbog čega bi bio nedostupan sudu", navelo je Tužiteljstvo u odgovoru DW-u.

Dok mu se sudilo, u pritvoru je bio i Husein Mujanović, državljanin BiH, koji je uhićen na granici Srbije i BiH 2018. godine, a prvostupanjskom presudom je u srpnju ove godine osuđen na deset godina zatvora. Tu kaznu dobio je jer je utvrđeno da je kao upravnik pritvora u Hrasnici 1992. nečovječno postupao prema srpskim civilima, od kojih je šest preminulo od posljedica prebijanja.

Tijekom suđenja sud je tri puta odbio prijedlog obrane za puštanje Mujanovića na slobodu uz jamstvo, a kao razlog sud je naveo opasnost od bijega optuženog.

„Nema bojazni"

Za Novaka Stjepanovića i Višnju Aćimović „nema bojazni" da će pobjeći, navelo je Tužiteljstvo u odgovoru na upit DW-a, a takav stav obrazložen je činjenicom da oni „žive i imaju prebivališta u Srbiji, kao i državljanstvo ove zemlje, centar životnih aktivnosti im je ovdje, pa su dostupni sudu u Srbiji".

U slučaju Rajka Kozline, međutim, malo je značila činjenica da ima državljanstvo Srbije. Ovom bjeguncu aktivna vojna služba prestala je tek u ožujku ove godine, iako se po zakonu to trebalo dogoditi onog trenutka kad je protiv njega potvrđena optužnica.

Poslije njegovog bijega BIRN je Ministarstvo unutarnjih poslova Srbije upitao je li Kozlina prešao službeni granični prijelaz kada je odlazio iz Srbije, ali je dobio odgovor da bi davanje te informacije bilo kršenje prava na privatnost osobe, kao i da za davanje takve informacije – ne postoji nikakav javni interes.