U Srbiji oko 38.000 ljudi, prema podacima Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje (RFZO), čeka na neki medicinski zahvat. Najveći broj njih (27.000) čeka na ugradnju endoproteze kuka ili koljena. Tko se, recimo, prijavio početkom kolovoza u Institutu za ortopediju Banjica u Beogradu čekat će – četiri godine.

Za usporedbu: prema informacijama Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, u Mađarskoj biste na red došli za manje od 50 dana. No u Srbiji se čeka i na zahvate o kojima praktički ovisi preživljavanje pacijenta. Recimo, na srčani bypass se u Kliničkom centru Srbije čeka po devet mjeseci.

Pravi uzrok ovog problema leži u korupciji u zdravstvu, kaže za DW Savo Pilipović, predsjednik Udruženja pacijenata oboljelih od melanoma: „Korupcija je prvi i najvažniji uzrok tog problema, nije ni nedostatak liječnika, ni nedostatak sestara, ni nedostatak opreme, kreveta, bolnica... Nije taj problem nastao preko noći, niti se to slučajno pojavilo."

On kaže da se kao predsjednik udruženja pacijenata svega naslušao. Ističe da dobar dio liječnika, pored svog rada u državnim ustanovama, radi i u privatnom sektoru. I onda se pacijent često nađe u dilemi, pogotovo kod ozbiljnijih operacija, hoće li čekati nekoliko godina i riskirati život ili platiti više tisuća eura za zahvat u nekoj od privatnih ordinacija.

"Srpski rulet"

Kako se rješava problem liste čekanja govori primjer kardiokirurga iz Niša Dragana Milića – sada i lokalnog političara. On je uspio eliminirati liste čekanja dok je vodio kliniku za kardiovaskularnu kirurgiju. Milić za DW kaže da su to uspjeli tako što su četiri mjeseca neprekidno radili.

On objašnjava da jedan kardiokirurg u jednoj smjeni može obaviti dvije operacije. Prema njegovim riječima, glavni problem u zdravstvu u Srbiji je korupcija. On tvrdi da su liste čekanja duge kako bi privatnici „imali više posla".

Činjenicu da se mjesecima čeka na bypass on naziva „srpskim ruletom". „To je nedopustivo. Srčani bolesnici ne mogu čekati, jer oni gube glavu, a ne kvalitetu života, poput ljudi koji čekaju na ugradnju proteze kuka ili koljena. Ne bi se smjelo čekati duže od mjesec dana“, navodi Milić.

Pacijenti nisu upoznati s pravima

Kako objašnjava odvjetnica i parlamentarna zastupnica Zeleno-lijevog fronta Marina Mijatović, koja je specijalizirana upravo za prava pacijenata, građani imaju pravo na obeštećenje ako su im povrijeđena prava.

„Krše se prava pacijenata na pristup zdravstvenoj zaštiti i kvalitetu zdravstvene zaštite. Opće je poznato da se za usluge koje su definirane Pravilnikom o listama čekanja čeka i po nekoliko godina, a zaboravlja se da Pravilnik predviđa najduže čekanje od godinu dana. Svakom pacijentu koji čeka duže prekršeno je pravo na dostupnost zdravstvene zaštite“, navodi Mijatović.

„Ako bi pacijent uslugu tražio u privatnom sektoru, on bi mogao podnijeti zahtjev za refundaciju RFZO-u zajedno s medicinskim izvještajem i računom. Ako bi RFZO odbio zahtjev, pacijentu je na raspolaganju žalba, a nakon žalbe se može podnijeti tužba Upravnom sudu“, kaže Mijatović.

U praksi malo tko ide tim putem. RFZO, kaže, rutinski odbija zahtjeve tvrdeći da se ne može tražiti refundacija za usluge s liste čekanja. „To je potpuno pogrešno tumačenje“, tvrdi Mijatović.

Kako promijeniti sustav

Draško Karađinović iz nevladine organizacije Doktori protiv korupcije za DW kaže da treba biti skeptičan prema podacima koje objavljuje RFZO.

„Ako već godinama nije moguće imati uvid u godišnje financijske izvještaje RFZO-a, a radi se trošenju milijardi eura, onda je jasna skepsa prema podacima koji se navode na internetskoj stranici. Također treba napomenuti da je spisak usluga za koje RFZO vodi evidenciju lista čekanja vrlo selektivan i ne odražava realnost koja čeka pacijenta u bolnici“, kaže Karađinović.

On navodi da za riješavanje problema „ne treba izmišljati toplu vodu“, već se ugledati na uspješne modele.

„Prva mjera je ukidanje monopola državnog zdravstva, prije svega u sektoru ambulantne medicine, odnosno primarne zdravstvene zaštite i jednodnevne medicine kojom bi se otvorila mogućnosti da osiguranik sa zdravstvenom knjižicom bira liječnika kod kojeg će se liječiti, a da ga novac iz njegovog doprinosa od 10,3 posto na bruto plaću prati i financira njegovo liječenje u državnom ili privatnom sektoru“, navodi Karađinović.